Bilten broj deset

6:01
Opet jedno jutro kad ti snovi prekinu potrebno odmaranje tijela. Sve je u snovima išlo super ovaj put, kako to obično i biva u snovima. Vraćali smo se privatnim avionom iz neke strane države, ja i skupina bliskih ljudi, jer su nam dojavili da će početi nova pandemija pa je bolje da se vratimo kući prije nego što počne panika. Čak sam određen dio vremena bio zabrinut što ne znam pilotirati ni sve te avionske stvari, ali nekako smo sletjeli u Rijeku. Tamo sam promijenio skupinu ljudi koja je bila sa mnom u neke druge bliske prijatelje i nekako s njima završio jedući vege pljeskavicu. Oni su u nekom momentu otišli, i baš tada srećem frenda iz srednje škole koji se pravio da me ne zna. Ni to me nije izbacilo iz snova, jer na kraju je ipak popustio i rekao da se šalio, da me naravno prepoznao. On je izgledao potpuno isto kao u srednjoj, kao što to obično biva s Miočanima. Tada nas opkoljuje nekoliko policajaca, što u odorama što u civilu, i počinje pretres. Bili su ljubazni i ugodni, ali su neprestano s podsmješkom govorili rečenice poput – kakav će ovo biti uspjeh policije, jedva čekam sutrašnje naslove u novinama, i sl. kao da smo mi neki teško traženi kriminalci koji su napokon privedeni svom kraju. Ja sam bio opušten i ugodan u razgovoru s njima, čak je jedna policajka s kojom sam pričao imala svoju bebu kraj sebe. Jest da je to dijete imalo čudnu facu, ali ni to me nije izbacilo iz snova. Jedino što je moglo biti inkriminirajuće je to što sam kao vegetarijanac jeo vege pljeskavicu, što bi po meni trebalo biti kažnjivo za sve koji se deklariraju kao vegetarijanci. U jednom trenutku me traže da izvadim osobnu, i ja posežem u džep i vadim osobnu, te istovremeno s osobnom iz džepa vadim malu plastičnu vrećicu s nepoznatom supstancom. Nepoznata supstanca je ličila na travu, ali u nekom praškastom obliku, pa ni sam nisam bio siguran u koju kategoriju bi se svrstalo. To je ono što me šokiralo, iz dva razloga – prvo, naravno ta mala vrećica nije bila moja, i drugo, možda nisam više bio nevin. Jedan sloj mene je ostao u snovima i neprimjetno bacio tu vrećicu iza leđa te nastavio komunicati s policajcima, a drugi sloj mene se počeo buditi od šoka. I koliko god sam se pokušao vratiti u snove, nisam uspio, pa su mi počele navirati svakidašnje misli, a to su tek misli od kojih se nećeš vratiti u snove. Tako sam se sjetio da mi je prvo na listi danas napisati njuzleter, pa sam pokušao što nježnije doći do kompjutera i sačuvati sve detalje snova jer će vas to sigurno zanimati. Netko normalan bi možda u šest ujutro prošetao svog psa dok vrućina nije počela, ali pošto sam ja te noći trebao vrlo vjerojatno biti osuđen nevin unutar pravosudnog sustava u zemlji gdje na odgovor običnog prigovora HZZu čekaš dvjestopedeset dana, morao sam se pojadati nekome. 

Paradižo!
Ljeto je obično doba kad puno radim, pa nisam previše kod kuće. Ovog ljeta se desilo da sam nekako u periodu između 5.8. i 15.8. u Zagrebu, a ta dva datuma su bitna jer su državni praznici koje ljudi najčešće spajaju i ukomponiraju u svoj godišnji, kao što to obično i sami radite vjerojatno, pa je grad potpuno prazan. Centar je vjerojatno pun turista, ali naša  predgrađa su jako ugodno prorijeđena, i autom se možete vozikati u bilo koje doba dana i doći do željenog odredišta za vrlo kratko vrijeme. Osmi mjesec je također vrijeme kad paradajz napokon dozrijeva, i na placu možete kupiti jedno pravo volosko srce koje je raslo pod suncem i iznutra je crveno kao što bi trebalo bit. Čak je i temperatura od 30 stupnjeva nekako ugodna, djelomično zato što si već naviknut na vrućine, a djelomično zato što to nije više onih istih 30 stupnjeva iz šestog mjeseca. Ovih trideset u kolovozu su nekako, ugodniji, ima malo vjetra.
I shvatio sam da je to ono što mi je falilo zadnjih par godina, biti doma kad je grad prazan, jesti domaći paradajz i ne raditi ništa.
E pa taj osjećaj, to mi je falilo zadnjih par godina. I taj sam osjećaj zapravo htio podijeliti s vama, i ne mogu vam reći kako se zove. Biti doma kad je grad prazan, jesti pravi paradajz i ne raditi ništa.
gledan van ludilo je dan

Bitno pitanje
Radio prije kojih mjesec dva turu u Kirgistanu, s grupicom ljudi. Uvijek se pitam koliko sam kvalificiran za tako nešto, pošto nikad sam ne putujem na taj način. Zapravo često propitkujem i dobrobiti turizma, i koliko ga ne volim i volim, i koja je zapravo točna definicija turizma. Da li je svako putovanje turizam, ili u turizam spada samo određena kategorija putovanja? Ti tamo dođeš u neku stranu zemlju, gledaš neke ljude s kojima nemaš zajednički jezik, oni rade nešto što inače rade svaki dan a sada to rade za novce jer je tebi to toliko čudno i nesvakidašnje da si odlučio platiti da to vidiš. A kada dođe dovoljno ljudi da gledaju druge ljude i da gledaju čudnu svakodnevicu drugih ljudi koja je dovoljno čudna da za to plate, onda ti drugi ljudi počnu raditi to što su radili svaki dan ali iz nekog totalno drugog besmislenog razloga. I to je dovoljno čudno da pišem o tome. Jer niti na Karibima više nema domorodaca niti u Komiži više ima ribara. Ili ih ima vrlo malo. Na Karibima ima puno više ljudi koji misle da su domoroci nego što domorodaca ima, a u Komiži ima puno više ljudi koji misle da su ribari nego što zapravo ribara ima. Jer ribar ti nikad ne bi poslužio ribu s pomfritom i kokakolom. 
Pitanje za sve je zapravo – zašto putujemo? Uzmi si minutu dvije, zatvori oči, zašto zapravo putuješ? … Većina će u prvoj rundi doći s odgovorima tipa – da vidim svijeta, da potrošim novce, da upoznam druge kulture i slično, pa si postavite još jedno pitanje na taj vaš odgovor – zašto ti je to bitno?
Na sljedeći odgovor opet postavite isto pitanje – zašto ti je to bitno?
A na sljedeći, opet isto – zašto ti je to bitno?
To pitanje bi se moglo ponoviti još par puta za odgovor koji date, i moglo bi zagrebati malo ispod površine, ako se zaista odnosite sami prema sebi sa znatiželjom. Možda prokopate do nečeg dubljeg i bitnog.

Podaci
Radio neki dan radionicu za klince, pa sam htio naći zanimljive podatke koji ti zapravo kažu koliko ljudi godišnje u Hrvatskoj umre od ugriza zmije ili ih rastrga medvjed. Jesu malo specifični podaci ali sam se ponadao da bi se mogli naći onlajn. Naletio na neke zanimljive statistike, koje će i vama možda biti zanimljive. Jer vam je ovaj newsletter sam po sebi zanimljiv. Pa evo. U zadnjih 20 godina ukupno 3 ljudi je umrlo od ugriza zmije u Hrvatskoj. O medvjedima nisam uspio naći nijednu informaciju. Niti o umrlima od trovanja gljivama. Ali recimo u prosjeku u Hrvatskoj ima oko 2500 trovanja godišnje (ne uključujući gljive). Na prva dva mjesta kao uzroci trovanja su kućne kemikalije i lijekovi. I debelo drže ta prva dva mjesta.
Broj trovanja gljivama nisam uspio naći za Hrvatsku, ali u Europi je prosjek oko 10.000 godišnje. Što ako podijelimo, zbrojimo, pomnožimo – izlazi oko 66 trovanja gljivama godišnje u Hrvatskoj (ne znamo koliko smrtno!). S tim da znam nekoliko ljudi koji su jeli muharu i ostali živi i zdravi. Jedan mi je vrlo blizak i kao da živi sa mnom u istom stanu, hoda gdje ja hodam i spava gdje ja spavam, gotovo da bi rekao da dijelimo isto materijalno tijelo. Inače broj stanovnika Europe je 750 milijona, kaže internet). 
Te zabavne brojke zvane statistika nadalje govore da u Hrvatskoj godišnje umre preko 50 tisuća ljudi. Broj jedan uzrok smrti su bolesti krvožilnog sustava, a broj dva – rak. Covid je došao tek na četvrto mjesto po broju umrlih. Konkretno bolest koja najviše ubija je ishemična bolest srca, a što mi se zapravo čini da je fensi naziv za infarkt. Od nasilne smrti umire oko tri tisuće ljudi godišnje. Najviše su to nesretni slučajevi, ima tek oko tridesetak ubojstava godišnje, a puno više samoubojstava – šeststotinjak. Znači li to da smo na dobrom putu razvoja dok god ubijamo sami sebe više nego što ubijamo druge? Od nesretnih slučajeva najviše umiremo u padovima, a onda u prometnim nesrećama. 
Sljedećih mjesec dana mi ne ginu gugl reklame za srčane lijekove. Ali ipak čini mi se korisno znati da Covid ima samo deset posto u ukupnom udjelu smrti godišnje, i da, kao naciju, najviše nas ubija – srce.
centar za kontrolu otrovanja, sigurno to želite kliknuti
uvijek zabavne statistike mortaliteta

Američki znanstvenici
Koliko puta ste naletili na članak koji počinje s rečenicom “Američki znanstvenici su nedavno utvrdili…”. To je kao neka floskula s kojom počinješ članak kako bi odmah na početku zainteresirao ljude za nešto totalno nebitno. Uvijek su američki znanstvenici utvrdili nešto, nisu mogli bit Francuzi, ili ne daj bože da su u ovo doba rata ruski znanstvenici utvrdili nešto. Ne. Američki znanstvenici. Dobro razmisli kad počneš čitat članak u kojem su američki znanstvenici utvrdili nešto. Evo primjera iz pravog života: 
Američki znanstvenici tvrde da su otkrili okidač za postanak života na Zemlji: Ključnu ulogu odigrao je smrtonosni plin cijanovodik.
O tom vam ja pričam. Smrtonosni plin dok još nije bilo života na Zemlji. Mutne vode. 
ameriken sajentists

Lavlja kapija
Za nas koji pratimo zvijezde i brojke vezane uz njih ili imamo nekog tko to prati za nas kao ja Jelenu, 4.8. je bila Nova godina. Da, Nova godina za sve Atlantiđane i one koji se tako osjećaju. Atlantiđani su računali da godina ima 360 dana, kao što naprimjer krug ima tristošezdeset stupnjeva. Ovih pet dana viška su bili dani van vremena, i koristili su ih za proslavu pet glavnih elemenata. 
Nakon tih pet ekstra dana dolazimo do 8.8. a to je dan kada se sazviježđe Siriusa nalazi točno iznad egipatskih piramida. (op.a. ne znam s koje strane se treba gledati da se to poravnanje vidi, niti što točno znači da je nešto iznad vrha piramide u Gizi!). Pa kažu da je zapravo i to jedan od razloga zašto su napravljene. Da označe početak nove atlantiđanske godine. A neki kažu da su možda piramide način komunikacije između nas Zemljana i Siriušćana. (op.a. 2 možebitno upleteni američki znanstvenici u cijeli ovaj odlomak!)
No, možda je bitnije to što se dešava nešto zvano Lavlja kapija. Baš na 8.8. Sunce je poravnato sa zvijezdom Sirius a u periodu je vladavine Lava. U horoskopu, Lav predstavlja srce ili energiju srca. Tako da sve što želimo srcem puno lakše dolazi do manifestacije sada kada je Lavlja kapija otvorena.
Nevezano uz horoskop, koliko puta ste primjetili da lavovi čuvaju neka vrata, prolaz ili most? Zanimljivo jelda?
Eto, možda bi to s Lavljom kapijom trebalo reći svima onima koji se boje ishemične bolesti srca. 

Broj 10
Da li je 10 broj za sebe, ili je opet povratak na 0, ili 10 gledamo kao 1 i kao 0 pa njihov zbroj opet daje 1?
Deset je prvi složeni broj, predstavlja povratak svih jednostavnih brojeva u jedinstvo i spiritualno postignuće, jer 1+0 = 1. U filozofskim školama je smatran brojem savršenstva, jer sadrži nulu. Oblik nule simbolizira jedinstvo, cjelovitost i vječnost, i ukazuje da je određena situacija napravila puni krug.
Deset prstiju, deset zapovijedi, dekatlon, dekada, decimala, top10, deset jaja, deset malih crnaca, ljestvica od 1 do 10.
Deset je zbroj prva tri primarna broja i zbroj prva četiri cijela broja. Deset je bitan izgleda. A nula? Nulom ćemo se baviti nekad u budućnosti. 
I ovaj bilten je broj 10. Zato zaslužuje slavlje! Jubilarni 10! Izgleda da se slavi sve s nulom na kraju!
10

I nemojte zaboraviti…
Ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). A postoji još nešto, a to je fanzin. Jedan mali mi je prodao svoj crtež za pet kuna, pa sam mu poklonio fanzin, a mali je rekao – Gospon, fala na knjižici! Tako da je zapravo fanzin knjižica. Knjižica slova i crteža. Izgledno je da će u devetom mjesecu izaći već treći broj! Pa ako se slučajno želite pretplatiti i poštom dobijati malu knjižicu svaka dva-tri mjeseca, kliknite na link ispod i upišite svoje podatke. Zauzvrat trebate nešto i platiti. Uzmite ful pretplatu, bolje se isplati!
Klik ovdje za pretplatu na knjižicu iliti fanzin!

Inače, kao i uvijek otvoreno za vas i vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email!)
https://mailchi.mp/a22b90b3c72b/ostani-informiran