Oslobađanje majmunskog dijela mozga

Majmunski dio mozga razumije samo osnovne naredbe. Naprijed natrag desno lijevo. Digni ruku. Stani. Žvači. Progutaj. Taj tip naredbi. Ali je zato instinktivan i intuitivan. Te dvije osobine pridonose našoj autentičnosti. A autentičnost se u nekim slučajevim cijeni.

Ako želite više autentičnosti, koju sam ja u ovom slučaju nazvao kreativnost, imam nešto za vas. To je radionica pod nazivom “Oslobađanje majmunskog dijela mozga – u kreativnom procesu”. Bavit ćemo se s dva, tri osnovna koncepta oko razvoja kreativnosti i autentičnosti. Imamo samo četiri sata, složit ću dobar kurikulum. Bit će vam zanimljivo istraživat, i meni također. Dobit ćete nešto korisno, za daljnji razvoj. Nećete bit kreativni genijalci nakon četiri sata. To ne. Ali možda pomaknemo malu polugicu u mraku koja pokrene nešto drugo. Tako to obično i biva.

Maksimalno 12 polaznika, trebate se prijavit i kupit kartu. Košta nešto, nije besplatno. Uvijek ima onih koji kažu preskupo, i ima onih koji nakon radionice kažu – ovo bi trebalo biti barem triput skuplje. 

Više detalja i kompletan set informacija klikom ovdje.

Jedan i jedan više nisu jedanaest

Napokon sam odlučio pisat o Tram11. Nije to samo priča o Tram11. To je priča o ljevici, desnici, izborima, ljudskoj gluposti. U postotku zapravo vrlo malo o Tram11. 

Što je tu zanimljivo? Pojavili su se prije 25+ godina, kao underground, kao hrvatski hip hop kada nije postojao hrvatski hip hop. Hrvatski velikani. Bilo je ludo, dobro, kvalitetno, ispred svog vremena. Pogotovo u tim ratnim i post-ratnim godinama.

Bili su pioniri, manjina, subkultura. 

Puno godina nakon toga, možda tamo negdje 2017e, 2018e, pita frend – jel pratiš ti Wooa na fejsbuku. Rekoh – ne pratim. I ispriča mi frend kakvi su mu stavovi i o čem piše. Nisam osjetio potrebu da ga nakon toga počnem pratiti, a ni sada ne osjećam potrebu prepričavati njegove stavove, jer bi to značilo da vam pričam nešto iz treće ruke, nešto o nekome što sam samo čuo od nekoga. A kod takvih prepričavanja ima puno pokvarenog telefona.

Uglavnom stavovi su mu prilično konzervativni, neliberalni, desničarski i nacionalistički. Možda sam totalno pogriješio pri upotrebi ovih riječi jer ih skoro nikad ne koristim. Biti u sve te četiri kategorije danas u Hrvatskoj nije ništa čudno. Ono što je čudno je da nakon karijere u hip hopu završiš u sve te četiri kategorije. Zapravo, čudno je da nakon bavljenja “urbanom” glazbom završiš u sve te četiri kategorije. 

Možda su te četiri kategorije u nekom momentu postali novi underground? Ja ne znam to, ne znam veličinu tih grupacija. Možda su te grupacije jake na socijalnim mrežama i index.hr komentarima. Možda je postalo dosadno biti Tram11. Teško? Raditi novu glazbu iziskuje određeni trud, kreativnost, igru, što već. Pisanje komentara na dnevne vijesti i pozivanje na mržnju iziskuje puno manje truda. 

Sve vam to pišem – ne zbog Tram11-a. Nego zbog liberalizma. Zapravo nemam pojma šta znači pojam liberalizam, pa ću reći – zbog slobodnog društva. Ako želimo slobodno društvo, onda trebamo prihvatiti i general Wooa. I Markićku. Ako želimo slobodno društvo, onda ne možemo zabranjivati one koje žele neslobodno društvo. Tu je ta kvaka. Ne možemo reć mi smo slobodno društvo, i onda reć ajmo uhapsit sve skinjare, sve koji viču za dom spremni, i sve koji žele zabranit istospolne brakove. Sve mora funkcionirat, zajedno. Odjednom. 

Drago mi je ako ste na ovo reagirali u čudu i rekli si – pa naravno, Oliver, nego kako drukčije, zašto nam pričaš o stvarima koje već odavno znamo!

Plakati

Prošli ti famozni izbori. Divno. Išao sam čak glasat. Jedna od aktivnosti koje rijetko radim. Jer imam vrlo malo vjere u politički sustav. I ne vjerujem da sustav možeš promjenit iznutra. Kao sad će se pojavit stranka koja će promjeniti cijeli sustav – iznutra. To je ko da vjeruješ Amerikancima kad ti objašnjavaju da će započet novi rat samo da na drugom kraju svijeta spriječe sukobe koji bi mogli eskalirat u rat.

Ali ti plakati politički su me fascinirali. Rijeke pravde dolaze? Šta je to bilo? Zvuči kao da će Đingis Khan nagrunut preko granice i donest pravde. Koji povratak u kameno doba. 

Htio sam da se malo osvrnete na plakate. Te džambo plakate. Prvo pogledajte plakate političara, ako ih još ima uopće. Ako ne, sigurno ste ih vidjeli previše puta, zamislite ih. A onda pogledajte plakat jedne poliklinike. Poliklinike, medicinske usluge, privatne klinike i bolnice. Sve te poliklinike danas imaju plakate.

Imaju li vam face s te dvije vrste plakata sličnosti? Imaju li vam te poruke sličnosti? “Mi smo tu za vas.” Nasmiješeni, dobri, pružaju ruku, mili pogled. 

Mene to malo straši. Političari. Doktori. I medicinske sestre su na džambo plakatima. Ne kužim to. Zašto svi moraju vidit kako ti izgledaš? Šta više ne možemo imati ružne doktore i političare? Ko jedan stari dobar Stipe Mesić, jer kad si ga vidio znao si da Darwinova teorija ipak ima smisla.

Trebamo izbore na kojima ćemo glasat kog ne želimo izabrat. Kog želimo vidjet u zatvoru. Kog želimo da ode i da se nikad ne vrati. To bi bili zanimljivi izbori. I plakati. “Ne glasajte za našu stranku!”. 

I ta demokracija. Kako smo uopće došli do demokracije? Demokratskim glasanjem. Šta vam se to ne čini malo problematično? Da smo demokratski glasali da želimo uspostaviti demokraciju? Naprimjer, vani ste u društvu i trebate odlučiti da li ćete ići na večeru ili ne. Vrlo vjerojatno će netko dat ideju, ajmo glasat. Demokratski naravno, to je najpravednije. E pa nije. Demokracija i pravednost nisu sinonimi. Demokracije je, kak se veli na posh engleskom, “so overrated”. Demokracija je sranje.

Teslin mali

Jednom davno snimio sam video u kojem pričam o dobroj i lošoj energiji. Sjetio sam se tog nedavno, mislim da je uvijek aktualno. Ako vas zanima kliknite i gledajte. (Činilo mi se jako davno, zapravo je video iz 2020. Jel se i vama čini da je prije 4 godine bilo ko prije 40?)

Razlika dobre i loše energije – youtube

Mikro je novo crno

Kad me nešto boli, kad nešto želim razgibat, imam jednu super vježbu koju koristim. Htio sam je podijelit s vama. Nije to samo vježba već je princip.

Ako vas naprimjer boli rame. Smjestite se udobno, opustite rame. Stavite fokus na rame. To zapravo znači – samo pomislite na svoje rame. Obično je lakše sa zatvorenim očima. 

Ono što trebate napraviti je pomicati svoje rame. Kako? Najmanjim mogućim pokretom kojeg možete napraviti. To je mikro pokret, kojeg možda očima ni ne vidite. I to je ok. Bitno je da osjetite da ste napravili taj mikro pokret. Kakav god vam treba, gore dolje lijevo desno ukrug, što god vam se čini prikladno. Što je vaš pokret manji, to bolje.

Na sličan način možete vježbati glas. Zatvorite oči, otvorite usta i pustite najtiši glas koji možete. Koliko tiho se možete glasati? Da li je to samo vaš dah koji se čuje ili stvarno proizvodite neki glas koji možete čuti?

E pa to je taj princip. Ne znam da li ima neko znanstveno spiritualno new age holističko ime. Da li će se desit neka promjena? Ne znam. Možda neće prvi dan, ni drugi. Možda tek za godinu dana. Ali desit će se pomak u vašoj osjetljivosti prema promjeni. Možda promjenu ni ne osjetite, a ona se dogodi. 

Javite otkrića!

Vježbanje ignore opcije

Još jedna vježba koju sam počeo provodit u zadnje vrijeme. Ako vozite automobil, dnevno ćete biti u puno situacija gdje je možete vježbati.

Desi se neka ružna situacija, netko vam se ubaci, presječe vam put, potrubi, bezobrazan je prema vama. Nemojte ga ni pogledat. Samo pratite svoj put, svoj tok, uopće nemojte skretati pogled i tražiti kontakt očima s drugom osobom. Koliko god mislite da je ta osoba kriva i da je napravila nešto loše prema vama. Ni pogled.

Nazvao sam to “vježbanje ignore opcije”. Ne znam zašto je dobra ta vježba. Ali osjećam se bolje kad tako postupam. Netko se ružno ponaša prema meni, ja ga ni ne pogledam.

Pretpostavljam da je primjenjivo i u svim drugim životnim situacijama izvan prometa. I mogu dati neko blago teorijsko objašnjenje zašto bi moglo imati benefita.

Sve osobe koje susretnete i koje se prema vama ponašaju nedobro to rade samo zato da bi stavili fokus na sebe. (tu pretpostavku sam izveo nakon što sam osvjestio da mi je dobro/bolje kad prakticiram ignore opciju)

Pitanje su sljedeća – da li ćete toj drugoj osobi pomoći ignore opcijom? Da li ćete joj više pomoći ne ignore opcijom? Da li će vama biti lakše u ignore opciji?

I pažljivo s bližnjima u ignore opciji. Jelena kaže da je često ignoriram. A znamo da to ne želim i da to radim potpuno nesvjesno. Ali ignore opcija ubija. Doslovno. Radili su jednom pokus s mačićima ili tako nekim milim životinjama. Mačići su podijeljeni u tri grupe. Svi su dobili dovoljno hrane i vode. Mačiće iz prve grupe su redovito mazili. Mačiće iz druge grupe su samo udarali i tukli. Mačiće iz treće grupe su ignorirali – nije bilo nikakvog kontakta. 

Prve dvije grupe mačića su preživjele.

Granica vjerovanja

Ta jedna zanimljiva tema o kojoj sam prije često razmišljao a nigdje je nisam zapisao. 

Hipotetska situacija – čovjek izgubi ruku. Amputirali mu desnu ruku zbog bolesti. Čovjek pije specijalnu vodu sa specijalnog izvora i kroz 3 mjeseca ponovno mu naraste ruka. Sve to od specijalne vode. 

Možemo reći da je to svojevrsno čudo. Pitanja za vas: 

Kada ćete povjerovati u čudo? Da li ćete povjerovati ako članak o čudu pročitate u Areni? U 24 sata? Na internetu?

Da li ćete povjerovati ako vam kaže frend iz srednje škole? Ako vam kaže najbolji frend? Ako vam kaže partnerica ili partner? Ako vam kaže mama?

Da li morate sami vidjeti da bi povjerovali? 

Što radi vaš mozak da bi lakše povjerovao? Traži druga objašnjenja? 

Koja?

Postoji tu više parametara. 

Jedan je koliko čudno je to čudo. Ponovni rast amputirane ruke je vrlo čudno čudo. Manje čudno čudo je npr da netko pije specijalnu vodu i izliječi dermatitis. Manje čudno čudo zapravo znači da postoji više mogućih objašnjenja zašto je došlo do izlječenja. Gornje granice čudnosti nekog čuda zapravo nema. Čovjek umro pa uživio. Čovjek popio specijalnu vodu i pretvorio se u poštanski sandučić. Čovjek popio specijalnu vodu, nestao i dvije sekunde kasnije pojavio se Abu Dabiju. Vaša mašta je gornja granica čudnosti čuda. 

Drugi parametar je koliko vam je bliska osoba koja vam priča o čudu. Da li se čudo dogodilo vama? Vašem najboljem prijatelju? Nekom nepoznatom?

Da li vjerujete čudu koje se dogodilo vama ili i u toj kategoriji vaš mozak traži racionalna objašnjenja?

Možemo razglabati o točnoj definiciji čuda i vjerovanja. No da stavim fokus na još nešto. Skoro nikad ne vjerujemo u čuda. I vrlo lako tražimo objašnjenja koja će objasniti čudo i svesti ga na slučajni događaj. Zašto? Zašto je tako lako ne vjerovati? Zar je vjerovati u čudo tako teško? To zadnje pitanje je ono pravo. Zašto je teško vjerovati u čudo? Nije da trošite neki ekstra napor. Vjerovati ili ne vjerovati u čudo troši istu količinu energije. Zapravo ne vjerovati u čudo troši više energije jer tražite objašnjenje. Kad se pojavi neko čudo, kao da se automatski pojavi i neki izazov za sve – ajmo naći racionalno objašnjenje tog čuda.

Evo ga zato još jednom – zašto je teško vjerovati u čudo?

Danas je jedan običan četvrtak

…s vrlo britkim svježim tekstovima. Hvala na čitanju! Mersi, tenkju, dankešn, grasijas, obrigado, tak.

Pretplatite se na fanzin. Odajem vam tajnu da u ovom šestom broju gostuje Mane Mei. 

Dođite na radionicu. Htio bih više druženja uživo, da vas bolje upoznam. Jako ste fascinantni i zanimljivi. Veseli me to. Pratim neke od vas koji ovo čitaju, stvarno imate zanimljive i hrabre živote s meni puno nepoznatih parametara. Ole!

Još linkova ako želite svoje vrijeme dati internetu:lista aktualnih online radionica
radionica32
moj super slikarski instač
grupica ljudi koja se okuplja po gradu i crta