5am club

Postoji taj termin “5am club”, za ljude koji se dižu prije svih, u 5 ujutro, odrađuju najbitniji dio posla za taj dan. Time postižu veću efektivnost, spajaju se direktno na kreativni izvor, lakše im je fokusirati um, blablabla. Ima tu nešto.

Al evo primjer iz stvarnog života. Naprimjer ja. Budim se, vidim još mrak. Ne mogu zaspati neko vrijeme, pa odem na wc da budem siguran da nije zbog toga što mi se piša. Vratim se u krevet. Mislima proletim kroz cijeli raspored jučerašnjeg i sutrašnjeg dana, i to vrlo detaljno, rješim sva otvorena tekuća pitanja u privatnom životu plus ako me zaustavi kamera HRT-a i upita bilo koje pitanje vezano uz svjetsku krizu i ratove imam spreman petnaestminutni elaborirani odgovor u kojem sve svjetske krize svalim poskrivečki na novinare koji pitaju glupa pitanja. Imam životni plan do 2027. zajedno s mentalnim mapama, i to ne samo s pojmovima, već i sa strelicama i sve u dve boje, naravno sve u fotografskom pamćenju. Tek tada se odlučim ustati i prebaciti na kauč s tekicom za bilješke, nadajući se da nije prerano, a ono sat pokazuje tek 3.41?!?

Koji je to fakin klub?

Srećom nije svaki dan. Moram priznati da je kod mene to buđenje vezano uz Mjesec, što je Mjesec puniji vjerojatnije je da se takvo ranojutarnje dizanje desi. I nije da to ne volim! Volim se ustati ranije od svih i na miru napraviti dio posla i kreative koje me čeka taj dan i tjedan. Ima i dio koji ne volim. A to je dio u kojem znam da će mi se sutra u 20h već početi spavati, a kad zaspim u 20h probudit ću se još ranije od 3.41.

Kolko čovjek zapravo treba sna? 

Standardno glupo pitanje na koje čekamo unificiran odgovor, jer kao, držat ćemo se tog broja sati kad ga dobijemo i kad nam znanstvenici napokon potvrde da trebamo baš osam sati sna. Ići ćemo spavati u 22 i dizat ćemo se u 6 i bit ćemo sretni i naspavani. Fora je baš u tome da je prilično jednostavno i da kad rješimo naviku spavanja rješili smo trećinu briga i problema u životu. Znam da ne vjerujete, a ne vjerujete zato jer ne spavate kako treba! Ne vjerujete jer vam mozak ne funkcionira kako treba, jer je nenaspavan. Kad počnete ići spavat u 22 i dizat se u 6 i to radite bar šest mjeseci, javite mi se opet i recite da vam život nije bolji nego sad. 

Prošla izložba

Bila je i ta izložba Nekademskog slikara. Prošla super, bilo puno ljudi na otvorenju. Očekivali smo puno ljudi, al baš je bilo puno puno. Čak bih rekao da sam htio da ljudi dožive izložbu i da ih mogu pitat duboka pitanja o svojim radovima, a ono ispalo da sam jedva uspio pozdravit drage ljude i pitat ih kaj ima. 

Šta je bilo fora? Fora je što od 12 portreta, a portrete gledam kao glavni dio izložbe, svakom posjetitelju se svidjelo nešto drugo. Nije bilo izrazitih favorita. Ljudi su se uhvatili na detalje koji su meni bili, ono kao, normalni. Nevažni. Stavio sam ih tek toliko, da popunim bijeli papir, da sebi zabilježim prisutnost u komadiću vremena. A ispalo je da vežu cijeli rad, cijelu izložbu. Da oduševljavaju. 

Pa sam razmišljao o tim detaljima. I shvatio da su važni. Da su iskreni. Da jesu mali, ali su bitni. Stavio sam ih jer sam ih osjetio. Da sam mogao odabrati 500 drugih rečenica ili stihova ili misli na rad, i od tih 500 svaki je bio kao ono, nebitan, svejedno mi je. Al sam odabrao one koje sam osjetio. Sad zapravo čudno mi se čini kad ovo pišem, ovu riječ – osjetio. Ali očito ima nekih riječi i rečenica koje te pomaknu više od ostalih. Pa su valjda malo bitnije od nebitnih. A malo bitnije od nebitnog nekad može biti jako bitno. 

Druga stvar kod te izložbe je to izlaganje. Ima neka doza ranjivosti. Ne mogu još to točno prenijeti pisanjem, taj osjećaj. Ima nešto jako zanimljivo tu. Nešto što se vrijedi prokopati. Pitali su me prije ljudi jesam nervozan, jel imam tremu. Zapravo nisam imao ništa od toga. Rekla je Jelena da sam neprisutan, da gledam u daljinu i da me nema. I jesam bio, misli su mi znale odlutat u neka razmišljanja, ali nisam imao tremu nit nervozu. Jer nekako bio sam zadovoljan s radovima, bio sam spreman pokazat ih.

A taj dio procesa je jako bitan. Znam da niste razmišljali uopće o tom. Kako biti zadovoljan svojim radom. Ni ja nisam bio svjestan toga. To je nešto što vrijedi naučiti. Treba vremena, ali je jako jednostavno. Nisam još našao ljude koji to podučavaju. Al evo ja ću. 

Dakle – kako biti zadovoljan svojim radom? Sigurno prvo pomisliš – pa ili si zadovoljan ili nisi. E pa nije tako, nije baš tako jednostavno. Zapravo je, ali ne od samog početka. Jer na početku si skoro uvijek nezadovoljan. Nacrtaš nešto, uvijek pomisliš, šta je ovo, koji k je ovo, ovo je sranje. Ovo ne izgleda kako sam htio. Kako to rješiti? Sve što nacrtaš, stavljaš oko sebe. Na vidljiva mjesta. Radiš izložbu za sebe. Nakon par mjeseci gledanja svojih radova, neki ti se počnu sviđati. Pa kažeš, hm ovo nije tako loše. A za neke kažeš, ok, ovo je fakat loše. Ali počneš vidjeti neku drugu kvalitetu. I znaš s kojim radovima si povezan. I kad ostvariš tu vezu, kad je postaneš svejstan, onda je lakše. Onda si otpočetka zadovoljniji. Onda počinje vrijediti ono – ili si zadovoljan ili nisi. Ali si uglavnom uvijek zadovoljan, do samog kraja. Možda s radom, s krajnjim rezultatom, nisi zadovoljan, ali si bio zadovoljan dok si ga radio. Pa i taj krajnji rezultat postane nebitan. 

E i taj dio procesa je bitan i neizostavan. A nisam nikad čuo da ga netko podučava. A znam da ga ljudi razumiju. Vjerojatno glagol “crtanje” možeš zamijeniti s bilo kojim drugim bitnim u životu, pa eksperimentiraj, vidi jel ovo pravilo vrijedi i u drugim životnim sferama. Javi kako ide!

Eto toliko o tome. Hvala što ste uložili svoje vrijeme i došli na izložbu! Volio bih raditi neke portrete za vas, za nekog vama dragog. Gledam to kao izazov, zanimljivo je kako će ispasti. Imam neke ideje kako da uklopim i dio procesa u rad. Možda ne ispadne dobro svaki put. A možda da. Al proces će biti ugodan i zadovoljan…

Joga za nas

Ne prati me puno ljudi, ali ovi koji me prate su jako zanimljivi. Kao naprimjer Eva K. Eva i ja smo išli kod istog učitelja joge, doduše u različitim vremenskim epohama. Eva se joge primila malo više od običnog joga korisnika. Tako da spletom okolnosti Eva od srijede 6.3. kreće s tečajem joge. “Cilj tečaja je naučiti i početi vježbati Yogu kod kuće. Svaki tjedan zajedno radimo jednostavnu praksu koju možeš odmah početi vježbati samostalno i koju ćemo polako nadogradivati do kraja tečaja. Za tečaj ti nije potrebno predznanje o Yogi, samo motivacija, vrijeme i odluka.”

U 95eur dobijete 6 tjedana joge, 6 online susreta po 90min, 1 privatni sat od 90min i još neke sitnice koje će vas razveseliti. Grupa je mala, max pet polaznika. Pa ako vas zanima, eto, pišite Evi.
link na Evin IG

Reverzibilan proces nije ireverzibilan

Ovako izgleda reklama – Žena u šezdesetima, jako dobro izgleda, našminkana. Odjednom nešto nije dobro, bolan izraz lica, prima se za trbuh. Boli je nešto, usnama radi grimasu “uuu”. Sljedeći kadar – acidofil. Rješava sve probleme. Žena ga pije (iz čaše staklene naravno, jer ona je pristojna, ne onako kao što svi pijemo jogurte u plastičnim čašama u pekari nakon bureka, da ti ostanu beli brčići, ona isto tako ne poliže aluminijski poklopac), odjednom ima zanimljiv izraz lica. Neka promjena. Brza video animacija, prikaz ljudskih crijeva, crvena boja na ključnim točkama, nekoliko strelica koje pulsiraju, i sve postaje plavo i protočno. Sljedeći kadar, ona je sretna, nasmijana, nešto priča mužu koji čita novine, oni se smiju, odjednom u kadar ulazi ostatak obitelji, sve generacije, ispada da je praprabaka, svi pljunuti manekeni, sunčan dan. Divno, ona je divna, svijet je divan, njena probava – divotica. Sve zahvaljujući dva deci acidofila. 

Možda je bila i reklama za Persil, ali nisam puno pogriješio.

Di je tu problem. Problem je ljudski mozak. Ljudski mozak vidi te slike i povezuje ih. Tri slike su bitne – boli me trbuh, acidofil, sve je bajno. Problem je što mislimo da ljudski mozak povezuje te slike kronološki, da ljudski mozak jasno vidi uzrok i posljedicu. Na nekom nivou da. Ali to je ovaj najviši nivo rzmišljanja, koji mi vidimo. A taj najviši nivo ne vidi naše tijelo. Naše tijelo vidi te iste slike, zna da su povezane, ali ne zna kako, ne zna slijed događaja. A kako će ih povezati, kojim redoslijedom, više ovisi o nama nego o reklami. Vrlo je lako moguće da krene u obratnom smjeru. 

(Ovo je samo moja teorija s kojom eksperimentiram. Može biti da je potpuno kriva iz znanstvenog aspekta. Al evo totalno riskiram i ne ulažem ništa para na ovo.)

To ima sličnosti s onom idejom da kad stavite sliku bolesnih pluća na kutiju cigareta i napišete “pušenje može uzrokovati rak” očekujete da će ljudi manje pušiti. A realnost, ono, rakova sve više i sve teži slučajevi. 

Kažem vam, mozak je super, ali isto tako mozak je lako manipulativan. Mozak užasno brzo uči. Toliko brzo da na svjesnoj razini to ne pohvatamo. A ne uči samo ono što mu kažemo da uči – zapravo to najmanje uči. Uči sve ostalo.

Znam, je, karikiram. Ekstremi i te spike, Pavlovljevi psi i ostalo. Pričat ćemo kad se vidimo. Može. Ali zapravo, vrijeme je izmišljeno. Vrijeme ne osjećamo. Osjećamo, ali ne kao sat. Nije linearno. I može biti totalno randomizirano ponekad. Ne treba biti slijedno. Pa zato treba biti pažljiv s takvim acidofil reklamama. Jer zamisli – taman popiješ acidofil, odjednom dođe cijela familija a ti ono moraš na zahod. Kažeš e baš to mi se desilo. Slučajnost?

Kratke zabilješke iz tekice koju nosim sa sobom

Cuando el refugio es seguro la tormenta es buena.

Rečenica koju trebaš: Znam što ne želim. A ovo ne želim. I sad prestajem.

Što želite? Za što više niste na raspolaganju? Što volite, a što ne možete podnijeti?

Bog želi na tebe izliti more ljubavi.

Da dovršimo

Jer očito sam danas u filozofik modu.

Jedan. Svi pretplatnici fanzina dobit će na poklon kao zahvalu za strpljenje jedan a5 print, a6 print i naljepnicu. Otisnuto na ekskluzivnoj HP Indigo Digital Press mašini (samo dve u Hrvatskoj) na super finom talijanskom Fedrigoni papiru (mislim 200 a možda i 250gramski). To dobijate sa sljedećim brojem fanzina, vjerojatno u travnju. Ako želite izabrati, javite se mejlom i šaljem vam link. Ako želite da izaberem za vas, ne morate javljati, dobit ćete nešto po mom izboru. 

Dva. Od izložbe je ostalo nešto portreta i šipaka. Stavit ću to u neku online trgovinu da možete kupiti kad vam zatreba, a do tada ako si želite izabrati – javite i šaljem vam link. Portreti su 50x70cm, šipci su manji, a mali printevi su a5 i a6 formati raznih motiva. Povoljno ko halva.

Tri. Bit će svašta novo uskoro. Za početak si provjerite koje radionice bi vam mogle biti zanimljive. . link .

Četiri. Ako se želite pretplatiti na fanzin i tako uživati razne pogodnosti do kraja života, kliknite ovdje a ovdje pogledajte kako je izgledao prvi broj prije dvije godine.