Izložba!

U četvrtak 8.2., dakle za koji dan, imam otvaranje svoje prve izložbe. Slika, možda bolje rečeno ilustracija. I vi ste pozvani! Otvorenje je slobodno, počinje od 19h i traje do 22h. Naletite ako ste blizu, čini se da će biti dosta ljudi, no galerija je mala i protočna. Radionica 32 je ime prostora, odmah preko puta ulaza u Botanički vrt. 

Ideja je nastala na temelju nekoliko ilustracija u skečbuku malog formata. Linijski jednostavan crtež s ograničenom upotrebom vodenih boja. Nekoliko tjedana sam se spuštao u podrum zgrade gdje sam si uredio mali atelja i radio, i jako sam zadovoljan sa serijom radova koja je nastala. Čak bih rekao da će biti teško odbaciti neke od radova za izložbu, jer ne stanu svi. 

Osim radova, moći ćete prolistati par skečbukova, kupiti par kul naljepnica i prominglati sa zanimljivim ljudima. Nije da reklamiram svoju izložbu, al bit će kul, dođite!

Rekao bih da nisam pod stresom, al Jelena kaže da non stop pričam o izložbi i da nisam prisutan nego samo gledam u daljinu. Meni se čini da sam ja ok! Sve te situacije u kojima ovisiš o drugim ljudima su stresne. Pogotovo ako druge ljude ne poznaš dovoljno dobro a njihove uloge su bitne u procesu slaganja izložbe. No, danas su ti elementi koji su ovisili o drugima uglavnom rješeni, printevi i okviri su u prostoru, treba ih još samo poslagati na svoja mjesta.

Oliver Linzbauer: Neakademski Slikar – kliknite bez straha!

Stavio sam najavu za izložbu na grupu na Facebooku, jedna od onih grupa na kojoj možeš postati svoje slikarske radove, najave izložbi i slično. Obično u takvim grupama trebaš čekati da ti post odobri administrator. Javila mi se porukom žena koja pušta postove u tu grupu, kaže “Poštovani, možete objaviti poziv na izložbu, a maknite ovo ”neakademski slikar” —- to je potpuno NEBITNA informacija u pozivu na izložbu.”. Rekoh ja, a čujte tako se zove izložba. Pogledao sam joj profil usput. Na profilu joj stoji “mr. art, ak. slik. graf. at HZSU”. Naravno da je takvima nebitna informacija da si neakademski slikar – titule su bitne, a netitule su nebitne. Baš mi je drago da mi je to dalo jednu novu razinu s koje mogu gledati svoju netitulu neakademskog slikara. 

E pa netitule su bitnije od titula, to ću vam reć. I izmišljene titule su bitnije od titula. Najmanje su bitne titule. 

OL(43), diplomirani netitulog

Zašto su vegetarijanci sretniji

Jedna stvar o kojoj mislim dosta u zadnje vrijeme je paradoks izbora, koji sigurno ima neko pametnije ime u stručnoj literaturi. Kaže otprilike ovako – što imaš ponuđeno više izbora, manje si sretniji s izabranim. U pravom životu to bi značilo da ako odeš u dućan i vidiš samo dvije čokoladice, izabereš jednu i ona ti da određenu dozu zadovoljstva (sreće?). U drugom slučaju odeš u dućan i na izbor imaš dvadeset čokoladica. Izabereš jednu. Taj izbor ti neće ni blizu dati istu dozu zadovoljnosti kao u prvom slučaju. 

Naravno pitanje je što je to doza zadovoljnosti. Pretpostavljam da su je u slučaju znanosti mjerili kao kombinaciju hormona koji se luče. No, kako se ta doza zadovoljnosti mijenja kroz vrijeme i koliko je sam izbor može modificirati? Jer izabrati Jimmy Fantastic čokoladicu u bilo kojoj opciji dozu zadovoljnosti stavlja na minimum. Pitanje je možda što bi bilo da u prvom slučaju izaberem Jimmy Fantastic, dakle dno što se tiče kvalitete, a u drugom slučaju izaberem Lindt – da li bi onda mogao kompenzirati kvalitetom i tako povećati dozu zadovoljstva?

Da ne bježimo predaleko od stvarnosti u filozofiju, vratimo se na pravo pitanje. Gdje u vašem životu ima previše izbora? Da li bi smanjenjem opcija, odnosno izbora mogli utjecati na vlastitu sreću? Ovaj paradoks govori da bi mogli. 

Jedan živi primjer su naravno, uvijek na tapeti za sve probleme, društvene mreže. Tisuće prijatelja na izbor. Ili aplikacije za dejting. Tisuće izbora. Izabereš jednog, i ono, za dva dana već želiš novi. Sami zamislite koje more problematike to dalje otvara. I koliko zadovoljstva dobiš od izabrane opcije ako ih ima još nekoliko tisuću odmah pod prstima.

Prije par godina dosta sam gledao Gordon Ramseya i one njegove epizodice o restoranima. Zapravo gledao sam jutjub isječke iz tih emisija, a tu i tamo sam pogledao cijelu. Ono što mi je ostalo u glavi iz tih emisija je to da restorani koji na meniju imaju sto jela, vrlo vjerojatno sve imaju zarmznuto. A nekako mi je logično, da ako doma jedem smrznutu hranu samo u slučaju kada nema ničeg drugog, da neću baš u restoran da bi jeo zamrznuto. Želim friško. Svježe. Svježe je bolje.

Dakle, nekako mi se više sviđaju restorani i bistroi koji imaju par dnevnih jela na meniju, jer to povećava šansu da su namirnice svježe.

Kad na tu priču još primijenite ovaj paradoks o izborima, trebalo bi biti jasno da restorani s manje izbora stvarno prolaze bolje. Odnosno da su ljudi koji jedu u restoranima s manje izbora – sretniji i zadovoljniji.

E sada. Znači ne ideš u restoran sa 100 jela. Ideš u restoran s 3 jela na meniju. Sad zamisli da si vegetarijanac. Znači od ta 3 jela možda možeš pojest samo jedno. Zamisli koja sreća je to! Ne moraš ni birat! A zamisli di su vegani? Oni su već sretni kod izbora restorana. Oni znaju da od stotine restorana u Zagrebu mogu otić na 2-3 mjesta. Znači već u startu su vegani daleko ispred ostatka svijeta. Samo zato jer nemaju toliko izbora kao ostali svejedi.

Kao ljudi često mislimo da više izbora znači više sreće, veće blagostanje, više obilja, više zadovoljstva – više izbora je bolje. To je fora koju prodaje kapitalizam. U stvarnosti – više izbora jednako manje zadovoljstva. 

A još jedna primjena ovoga je u tome da kod sebe vidiš gdje ti nudiš previše opcija. Ako već ne možeš utjecati na primanje opcija, barem možeš na davanje. To bi mogao biti slučaj ako nudiš nešto, prodaješ nešto – da li nudiš previše opcija? Jer manje opcija – zadovoljniji klijenti!

O pobjedama i porazima

Imam ovako sa strane uvijek zapisano par tema o kojima bi mogao pisati. Nekad kad ih iskoristim, zaboravim ih maknuti s liste, pa moram otići provjeriti stare biltene da vidim da li sam ih već obradio. Ako se ponovi neka tema, daj me pliz podsjetite da je napokon pobrišem.

Nešto o pobjedama. Da li vi shvaćate da je ovo bilten broj 25? Koji izlazi otprilike jednom mjesečno, a nekad i rjeđe. To nam govori da preko dvije godine pišem ovo. A 25 je četvrt od 100. A 100. Sto buraz. Sto je stara mjerna jedinica. Sto kuna, sto maraka, sto eura, sto grama. 25 je velika pobjeda zato.

A kod pobjeda i poraza bitna je akcija. Mala. Nakon pobjede ili poraza, ono što slijedi bi uvijek trebalo biti isto – akcija. Da – proslavi pobjedu, prihvati poraz, ali sljedeće jutro je isto. Akcija. Da vam sad ovo priča Michael Jordan onda bi vjerojatno rekao da je nakon svake utakmice, neovisno o tom dal su Bullsi pobjedili ili izgubili, dal su osvojili prvenstvo ili ispali u prvom roundu, sljedeće jutro bi se dignuo u 5 i išao na trening. Kao i svaki dan.

Kad se pojavite na treningu svaki dan u 5, onda ste iznad pobjeda i poraza.

Radionica ubijanja domaćih životinja

Znam da ima teta na selu kojima kažeš da ćeš od njih kupit 5 koka, ili guski ili patki, i one ti ih uzgoje i zakolju kad im kažeš da treba. Dobiš domaće meseko, baciš to u zamrzivač i mirno legneš u krevet.

I tu je taj proces koji životinju pretvara u “fino meseko”. A zove se ubijanje. Zabiješ nož u tijelo životinje i prerežeš joj vrat. Nije strašno dok ovako to čitaš. A jel strašno kad to gledaš? Jel strašno kad to TI moraš napraviti?

Ja kad upecam ribu, imam problem uzet nož i zabit joj ga u glavu da se ne muči. Nemam muda za to. Jedan dugi period nisam jeo ribu jer mi se činilo da to nije fer. Al evo ne znam – možda je, kako kaže klasični grafit sa sjeverne strane maksimirskog stadiona, problem u meni. Pa reko, možda i drugi ljudi imaju taj problem. Da li im se čini da je ok jesti meso a nemat muda priklat životinju?

Evo i otud ta ideja o radionici ubijanja domaćih životinja. Skupio bi par ljudi, ako ima zainteresiranih, skupio polog, i javio svojoj kumici da pripremi X kokoši. I mi dolazimo za 2-3 mjeseca naučit kako se to radi. Nema gledanja. Radionica buraz, samo praksa i iskustveno učenje.

Il ćemo bit vegetarijanci il nećemo. A ak nećemo bit vegetarijanci onda ćemo bar jednom priklat tu kokoš. Sve drugo mi se čini licemjerno, i prilično lažno. I fascinantno istovremeno.

A ako ne znate šta je juha, to su vam komadi mrtve životinje skuhani u vodi.

Javite jeste za! 
(radionicu mislim. I ideje kako je proširiti prihvaćam!)

Tri točke

To će vam bit to za danas. Misli za kraj.

Jedino šta u ovom život moramo naučit je sami sebe ne nokautirat.

Fanzin kasni po starom običaju. Dobra vijest je da svi pretplatnici dobijaju specijalnu selekciju nagrada uz sljedeći broj. A siguran sam da vam je drago, bar malo, da se taj fanzin odužio. Da naš odnos traje. I postaje kvalitetniji.

Ovaj utorak, (6.2. tj. danas?) gledajte me na Eduza Showu, podkastu koji se bavi edukacijama. Točno u podne, kliknete na link i pratite temu “Kako motivirati polaznike edukacija da primjene naučeno”. (mislim da ima i Live na jutjubu, ovaj link je na LinkedIn)

Mjesečnika više nema, odlučio sam vrijeme posvetiti sebi i Jeleni za naše ciljeve. Ali ima online radionica i dalje – Postavljanje ciljeva ide jako dobro, zanimljivi su ljudi koji se pojavljuju i njihovi ciljevi, mislim da ću je ostavit u besplatnom formatu. Kliknite na link da vidite i ostale aktualne teme radionica.

Upišite nekog novog na mejling listu. Život će im bit bogatiji za jedan newsletter. Znamo da to žele. A život je kratak, pogotovo ako imate problema s disanjem i živite u Zagrebu! Tko bi reko da ćemo pomret tako brzo od lošeg zraka, nekako sam imao osjećaj da ćemo pomret od manjka vode za piće ili gamma sunčevog zračenja. Ipak smo zrak prvo uspjeli sjebat!