Skoro sam preskočio bilten ovaj mjesec jer je gužva, a kad je gužva ne stignem pisati bilten. Volim ga poslati početkom tjedna, a ne petkom, jer petkom najmanje otvarate mejlove. A do ponedeljka već zaboravite šta se desilo u petak i imate bar dodatna 32 nepročitana mejla. No, valjda uvijek dođe do ljudi koji ga trebaju. U pravo vrijeme. Nije sve u brojevima. 

(Eto poslao sam ga u subotu da vidim kolko gadne mogu biti brojke.)

A bila je gužva

Jučer sam nešto obavljao blizu glavnog kolodvora (u Zagrebu) i sparkirao se na parkingu u Paromlinu prije 16h. Bio sam gotov dosta brzo i u 16:34 sam sjeo ponovno u auto. Da se natrag vratim u promet, tj na Fukofarsku, koristio sam jedini mogući put, a to je ona ulica koja kruži oko Lisinskog. Trebalo mi je točno 30 minuta za tih možda dvjesto metara. Nije bilo nikakvih radova, nikakvih ekstremnih situacija, bio je to regularan radni dan popodne. Čim sam sjeo u auto i vidio kolonu, prva misao mi je bila, ček zašto sam uopće išao autom. 

Ovim putem samo sam htio poslati puno ljubavi svima koji se parkiraju na parkiralište Paromlin i idu doma u 16h. Držte se, ja sam uz vas.

Jedna od najsmješnijih isprika koju redovito čujem je kad netko zacrta sastanak u 16h, dolazi autom, zakasni i zatim kaže – Sori kaj kasnim, bila je gužva. Ma daj. U Zagrebu u četiri popodne bila je gužva. Ko bi reko. 

Fito aroma terapija

Jelena je napokon završila fitoaromaterapiju. Znači da je službeno fitoaromaterapeut. Piše i u radnoj knjižici. Za svaki zdravstveni problem koji imate može vam napraviti pripravak na biljnoj bazi, ili barem reći što funkcionira a što ne. Jer izgleda da u konvencionalnoj medicini ne funkcionira previše lijekova, bar ne onako kako bi trebalo (neke studije govore da konvencionalna medicinska terapija funkcionira tek u oko 40% slučajeva). I čini se da je fitoaromaterapija barem jedan korak bliže holističkom pristupu medicine. A nekad i taj jedan korak puno znači. 

Stoga ne čekajte na svoj zacrtani pregled kod specijaliste u proljeće 2025. Nego se javite mejlom za brzu i efikasnu konzultaciju mlade i sposobne Jelene koja je uz to i farmaceutski tehničar i biolog, i ima dugogodišnje iskustvo u pravljenju kozmetičkih pripravaka. Spomenut ću par ključnih riječi – kremice, macerati, sirupi, tablete, vaginalete…

Zanimljivosti usput

Agresivnosti – nov i opasan tabu. Agresivnost je važna emocija koju moramo dekodirati jer u suprotnom ugrožava duševno zdravlje, osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje svoje djece. – Tako glasi dio opisa za jednu od knjiga Jespera Juula koju bi se možda isplatilo pročitati u budućnosti, jer čini se da dosta pogađa temu o kojoj vrijedi pričati. Barem u mom svijetu. 

Rekao sam nedavno nekom da je preagresivan, i zanimljivo je što sam dobio kao odgovor – još agresivnosti. Ne znam da li se to vama dogodilo ikad?

Htio sam

Htio sam pisati nadalje o svačemu. Htio sam pisati o ratu između Izraela i Palestine i o tome kako je grozan jer umiru djeca. Htio sam pisati o empatiji i o tome što ljudi misle da empatija je. Htio sam pisati o ubijanju domaćih životinja i o svinjokolji jer sam nešto čuo na radiju. Htio sam pisati o rasizmu u Hrvatskoj. Htio sam pisati o Romima koji valjda ne spadaju u rasu pa zato nema ni rasizma.

Sve bi to bilo opet iznošenje činjenica i prikazivanje apsurdnosti situacije. A mučno mi je baviti se apsurdima. Kao da moram razotkriti apsurde i prikazat ih nekome potpuno logično i shvatljivo, i onda ti apsurdi nestanu. A to nije istina. Ništa se ne desi. Ti apsurdi su i dalje prisutni. 

Super je kad apsurdi ispadnu smiješni. Ali zbog apsurda nekad umiru djeca. Puno djece. Ja tu puno toga ne razumijem. Osim da apsurdi imaju posljedice.

Gledanje u apsurde je isto tako pokazivanje prstom. Na nekog drugog. Pokazivanje prstom na nekog drugog znači da ne pokazujem na sebe. A ne želim to. Želim prvo od sebe. Valjda kad rješim apsurd kod sebe, i drugi apsurdi nestaju.

Za moje apsurde samo trebam pogledati svoju prošlost. 

Počet ću s ovim laganim, koji ne bole. 

Čovjeku su polako počeli izlaziti trajni zubi. Znači davno je to bilo. I svi su izašli, ali trojke nisu. A trojke, to su vam očnjaci. Zubi za jedenje mesa. Oni koji vampiri imaju naglašene. Očnjaci su kod mene ostali gore, polegnuti, nikad se nisu ni okrenuli za spuštanje. Pa su doktori rekli da to treba operacijski izvadit. Sada ne razumijem zašto je to bilo potrebno i koje su opasnosti moguće ako ti dva zuba ostanu iznad čeljusti. Nije da ću se porezat na njih. Uglavnom.

Čovjek je i dalje jeo meso. Čovjek jeo meso kao da ima očnjake. Svaki dan više puta. A onda je polako počeo jesti manje i manje mesa, da bi jednog dana potpuno prestao jesti meso. Posljedica nejedenja mesa je bila ta da je čovjek u pet-šest mjeseci smršavio dvadeset kila. Bez namjere. Ali očito nešto s mesom nije dobro funkcioniralo kod mene. Mislim, naravno da nije funkcioniralo kad nisam imao očnjake a jeo sam meso. Priroda mi je sve objasnila.

Eto to nek bude moj prvi apsurd. 

Pojeo sam nekoliko puta meso nakon toga. Punjenu papriku, sarmu, krvavice i malo pršuta. U zadnjih desetak godina. Nije meso loše. Al nije baš ni da je dobro. Nisam za to da nitko ne jede meso, niti za to da svi moraju biti vegani. Svatko treba vidjeti za sebe. Stvar je u tome da ne možeš to vidjeti u jedan dan. Niti u tjedan dana. Čak niti u mjesec. Trebaš uzeti par mjeseci pa osjetiti koja prehrana ti je ok. Koja više paše tvom tijelu. 

Sjećam se jedne dobre usporedbe. U mesu, svježem, ima oko 60% vode. Znači kupiš kilu teletine, zapravo si kupio trećinu materijala i dvije trećine vode. Kila kvalitetne teletine u mesnici dođe oko 15ak eura. Za 15 eura dobiš takvu kilu superfood mješavine kakvu si god zamisliš. Oćeš bademe, orahe, kurkume, sjemenke, klice, mahunarke. I to pravu kilu, bez vode unutra. 

Evo još apsurda. Mojih.

Taj rat Izrael Palestina. Ja to ne osjećam. Meni je to toliko daleko. Ja znam jednu osobu iz Sirije, jednu iz Jordana i dvije iz Izraela. I to je to. Taj rat je nešto što se događa toliko daleko da čak mogu reći da ne vidim indirektne posljedice tog rata ovdje. Osim po medijima naravno. O povijesti Izraela kao države nemam pojma, a o povijesti Palestine još manje.

Pitam se zašto, zašto ne osjećam empatiju za ljude koji umiru daleko. Nikad ih nisam vidio, nikad nisam bio tamo, možda nikad ni neću. Umiru ovako, umiru onako, umiru starci, umiru djeca. 

Al svaki dan umiru ljudi. Svaki dan na ovom planetu umire oko 150,000 ljudi. Od svega. I od rata i od mira. Kako biti empatičan sa stopedeset tisuća ljudi dnevno. Ja to ne mogu. Ja to jednostavno ne mogu. Ne mogu biti empatičan na slike s ekrana. Ne osjećam se kao da trebam pomoć nekom u tom ratu. 

Ali vidim hrpu ljudi, ljudi koje znam, poznanika, prijatelja, da stavlja slike i natpise na socijalne mreže. Oslobodite Palestinu, dajte za ovo, dajte za ono. I onda osjetim empatiju. Ali ne za ratne sukobe na drugom kraju svijeta, nego za njih. Žao mi je njih. Žao mi je što troše energiju na stvari koje ih se ne tiču i na stvari koje ne mogu promijenit. I što ih te stvari živciraju. Mislim da oni trebaju pomoć. A ne Palestinci ni Izraelci. 

Ratova po svijetu ima uvijek. Uvijek ima Palestine za oslobodit. Ne kažem da je to dobro. Kažem da je to tako. 

Eto to je apsurd moje empatije. Očito nije usmjerena tamo gdje je usmjerena empatija drugih oko mene. Znam neke ljude koji se naljute ako nisi empatičan prema nekim tamo žrtvama kineskog lokalnog sukoba jer je tamo bilo nekakve nepravde i klanja. Niti bili tamo, niti znaju nekog od tamo, nego su samo čitali i slušali vijesti. Ako ne osjećam empatiju a ti se ljutiš na mene, to je kao da nemam osjet njuha a ti kažeš – Ej pa ono, ti si debil jer ne možeš mirisat.

Ljudi, empatija je privatna stvar. Ne možemo svi biti empatični na iste stvari. Moja empatija je takva. Ako želiš stvarno pomoći svijetu, plati mi psihoterapiju da liječim svoju empatiju. Ili sebi da liječiš svoju. Možda moja empatija nije za pokazivanje. Nečija je. Moja očito nije. Ne znači da je ne osjećam. 

Glazba u fizičkom obliku! Ili ne?

Ako brijete na glazbu, jedan super vizualni chart koji vam prikazuje prodaju glazbe po formatima, kroz povijest. Bacite oko, da ne duljim previše. Samo kratki teaser da su u području prodaje glazbe na fizičkom mediju, vinili 2020. prešli u vodstvo nad CDima i kazetama.

I nešto za razmišljanje. Da li mislite da je bitno naučiti djecu da glazba može dolaziti s fizičkog medija? Da li je bitno da djeca vide ploču, stave je na gramofon i kažu – aha kužim, na ovom vinilu je zapisana glazba i sada izlazi kroz zvučnike. Ili je ok da kliknu na youtube i puste pjesmu koju žele. Ja sam odrastao na glazbi s fizičkih medija pa mi je fizički medij draži i bliži. Ali opet znam da je to samo medij. Izvor glazbe je iza medija. To je neki instrument, nešto, nešto što proizvodi zvuk, bilo kakav zvuk. Možda je bitno samo naučiti djecu da sve što proizvodi zvuk može biti glazbeni instrument. A sve dalje je igra kreacije. 

Kada je ideja zapravo dobra ideja?

Ako imaš ideju, misliš da je to loša ideja, i svi oko tebe misle da je to loša ideja – to je vjerojatno loša ideja.
Ako imaš ideju, misliš da je to loša ideja, i svi oko tebe misle da je to dobra ideja – to je vjerojatno loša ideja.
Ako imaš ideju, misliš da je to dobra ideja, i svi oko tebe misle da je to dobra ideja – to je vjerojatno loša ideja.
Ako imaš ideju, misliš da je to dobra ideja, i svi oko tebe misle da je to loša ideja – to je možda dobra ideja. Odnosno bar ideja s kojom možeš dalje krenut u razmišljanje.

Tako nekako je povijest pokazala otkud su se zapravo rodile genijalne ideje. Kad si imao dobru ideju a svi su rekli da je to loša ideja. 

Ostatak infosa

• Novi Mjesečnik – Ponedjeljak 4.12. u 18h, lokacija Zdravica & Kavica, kafić u sklopu Tvornice Zdrave Hrane na Martinovki, Zelinska 7
• Popis edukacija koje bi mogli kliknuti ponekad
• Graničar je zapravo mješoviti sport (nije da sam ga ikad vidio na TeVeu)
• upisivanje novih mejlova na mejling listu
• postani pretplatnik fanzina “otom potom”