Dok ovo pišem, punica u dnevnom boravku gleda Život na vagi.
Neću ni ulaziti u tematiku s psihološke strane, ali da danas ima svakakvih opasnosti na televiziji, ima. Imati show za debele koji mršave, a nemati show za mršave koji se debljaju može biti vrlo pogubno za društvo. Ono što me muči je to što ne znam da li da ovaj show kategoriziram u zabavni ili dramski program. Da li je to lagana zabavna emisija prije spavanja kojoj bi se trebao smijati ili psihološka reality drama koja daje pomaknutu perspektivu na današnje društvo? Možda je zapravo oboje, istovremeno, pa je pravo pitanje koliko sami sebi dopuštamo switchati između ta dva žanra.

Još crtica…

Spomenuo sam (u prošlim biltenima) da ljudi rađe odabiru nepovoljniju opciju koja je sigurna nego povoljniju opciju koja je nesigurna. Možda je krivo reći da “rađe odabiru”, ispravnije bi bilo reći da im je stresnija opcija koja nosi nesigurnost, bez obzira na mogućnost povoljnog ishoda. 

Isto tako, istraživanja kažu da životinje koje su izložene stresu pri zadovoljenju osnovnih životnih potreba, vrlo brzo razvijaju rak.

Povežite to s trgovinama koje ponekad rade nedjeljom, a ponekad ne. Od 52 nedjelje u godini, 12 nedjelja trgovina će raditi. Nikad ne znaš koja trgovina će raditi točno kada, sve je neizvjesno (zapravo ovo i nije totalno istina jer sam vidio da neki veći trgovački lanci imaju raspisane radne nedjelje do kraja godine). Prosječan građanin će tako sigurno otići na internet, zapisati koje trgovine rade nedjeljom, koje ne, te na vrijeme kupiti sve namirnice. Ili će, možda, probuditi se u nedjelju i otići do trgovine i shvatiti da ne radi. 

Sve u svemu, dobili smo još jedan stresan faktor u životu prosječnog Hrvata. Najzdravije bi bilo da zapravo zatvorimo sve trgovine nedjeljom. Jer barem smo sigurni da nijedna ne radi. A to je puno zdravija opcija nego da nisi siguran dal radi ili ne. 

Vrlo nategnuto logičko zaključivanje Olivere, zato malo propagandnog programa za predah mozga.

Mjesečnik i nove edukacije!

Ako mislite da možete biti bolji s postavljanjem osobnih i poslovnih ciljeva, dođite na ovaj grupni sastanak koji se lako može nazvati i radionica, čujte s čim se muče ostali, kako im ide ili nejde, i kako rješavaju izazovne situacije. Malo razmišljanja, malo pisanja, malo dijeljenja. Niti teško, niti lako. Taman ono što vam treba, nađite granicu i malo je prožmukljajte čisto da vidite da li se dižu kakve emocije.

Nakon Mjesečnika odlazite doma s papirom na kojem imate napisane konkretne korake koje vas vode ka željenom cilju. I samo se trebate držati svojih koraka. Znači – samo to! 

Ponedjeljak 6.11. u 18h, lokacija je Zdravica & Kavica, kafić u sklopu Tvornice Zdrave Hrane na Martinovki, Zelinska 7 (to je nova zimska lokacija Mjesečnika!). To vam je ona zgrada odmah do KSETa, najbliži tramvaj mislim da je u Vukovarskoj. Obično potrajemo 2h, a u rijetkim slučajevima i dulje. Naravno slobodni ste doći i otići kada to osjećate potrebnim.

A imam i neke nove online edukacije. Prva po redu je Postavljanje ciljeva i njihovo ostvarivanje, 31.10.. Ta je besplatna jer sam još uvijek u fazi opipivanja pulsa ekipi i prilagođivanju sadržaja. Druga je Feedback – Zašto i kako, to je sad već kratki masterclass jer sam nakon nekoliko odrađenih usavršio formu i sadržaj. Treća koja će slijediti ali još nije objavljena je Gejmifikacija edukativnog sadržaja, i vjerojatno će biti 14.11., ali za te informacije pratite me na Eduzi, ili mi se javite mejlom da vas ubacim na drugu mejling listu na kojoj šibam samo info o edukacijama koje držim.

O omiljenoj tabu temi, drugi dio

Kad smo već uspješno otvorili temu smrti, nastavit ćemo se bavit tom zanimljivom tematikom. Privatna groblja u Hrvatskoj su legalna. Barem na papiru. Vidio sam negdje članak o jednom splitskom poduzetniku koji je htio napraviti privatno groblje, ali se žalio da birokratski nije uspio ništa napraviti. U Hrvatskoj još nitko nije uspio napraviti privatno groblje, iako je u svijetu i u EU to normalna stvar. Meni je ta tema isto zanimljiva, no nisam još poduzeo prave akcije. Iako znam neke informacije. Uzmite ove informacije s rezervom jer nisu provjerene (ako netko poznaje pravo i volio bi se baviti tematikom, nek se javi). 

Naprimjer. Ako posjeduješ zemlju, ne možeš baš radit s njom što želiš. Do određene dubine možeš, a od određene dubine tvoja zemlja opet pripada državi. 

S jedne strane sam čuo informacije da ostatke, odnosno pepeo, nakon kremiranja ne možeš dobiti nego se striktno moraju čuvati kod pogrebnika. A s druge strane sam čitao da je moguće dobiti dio pepela kremirane osobe, dakle samo mali dio, i po potrebi, od Ministarstva zaštite okoliša i prirode tražiti dozvolu da se taj mali dio pepela prosipa na određenoj lokaciji u prirodi. Veći dio pepela mora se položiti na za to predviđeno mjesto (npr. grobnicu). To mi budi nadu da manji dio mene neće posmrtni život morati provesti u još jednoj betonskoj kutiji. Uspoređujući predsmrtni i posmrtni život, većinu vremena ionako provedemo u betonskim kutijama, pa razmjerno tome veći dio našeg pepela nastavlja svoj posmrtni život u betonskoj kutiji. Manji dio pepela, ako imamo nekoga tko će se za to pobrinuti, može u prirodu. Da prevedem za Hrvate – ako računate na dozvolu Ministarstva da će se vaši ostaci rasipati u prirodi, započnite postupak u svojim četrdesetima. Taman da vam dođe kad navršite sedamdeset. 

Zapravo jedini razlog zašto bih imao svoje groblje je da ponudim ljudima (u ljude računam i sebe) opciju da ne provedu posmrtni život u betonskom grobu pod zemljom, nego da sami odaberu idealno mjesto na koje se može posaditi stablo koje odaberu. Hrast će sigurno biti najpopularniji, ali računam da će neki htjeti i nešto jestivo i živahno, poput borovnice ili marelice.

(op.a. Da li je ok govoriti koristeći termine predsmrtni i posmrtni život? Zvuči pomalo apsurdno, jer posmrtni život, ako si mrtav, očito nije život. A ako postoji život poslije smrti, možda definicija smrti nije dobra? )

Kad smo kod grobljologije, Hrvatska obrtnička komora je prije par mjeseci nudila besplatno “stjecanje osposobljenosti za zanimanje pogrebnik”. Dakle, pogrebnika fali. A sigurno fali kvalitetnih pogrebnika. Mislite da bih bio dobar pogrebnik? 

I ti sprovodi. Sprovodi znaju biti jako dosadni. U našoj kulturi su k tome i jako tužni. Originalna ideja bi, po meni, bila da se slavi završetak života. Možda sam u krivu. Ali mislim da treba zapljeskat na sprovodu. Reć, pa daj zaplješći čovjeku, vidi ga što je preživio, kolko godina, uspio je, došao je do kraja. Tuga je tu zbog rastanka i to je potpuno razumljivo. Ali treba i dio veselja, zbog kraja jedne faze, zbog završetka nečeg bitnog i velikog. To je moje iskustvo – nisam bio na previše sprovoda, ne volim ići na sprovode, no na jednom sprovodu sam imao priliku održati posmrtni govor, ili kako se to već zove. I osjećam da bi sprovod trebao biti završna proslava života. Ne znači da ta proslava treba biti neprimjerena, ne znači da ne trebamo biti tužni. Ali ako izađemo iz svojih cipela i stavimo se u cipele umrlog, trebalo bi nam biti drago što je život konačno završio. Ima veze s prihvaćanjem nečeg većeg od nas. 

Zato mislim da, kao ljudi, zavređujemo interesantnije sprovode. Ovdje možeš birat A) lijes i spuštanje u betonski podrum; B) kremiranje, urna i opet u betonski podrum. I to je to. Jel može neka vatra, neki vikinški sprovod, lomača na vrhu brda ili na splavi koja klizi niz rijeku, pepel koji ćeš prosipat po vinogradu preminulog i osigurat da mikro djelić preminulog bude u svakoj kapljici budućeg vina, barem fiktivno? Ono kad su Olivera stotine barkica pratili iz Splita do Korčule, e to je bilo nešto. To vidiš i veliš si, e ja bi tako nešto. 

Pratim neke Amere koji rade na kompostiranju ljudskog tijela i legalizaciji te prakse. I imaju stalno pomake u dobrom smjeru. Razvili su neke kutije u kojima se ljudsko tijelo razgradi u neštetne tvari za manje od godinu dana. Ne samo u neštetne tvari, već u zdravi kompost kojim možeš pognojit bilo koji vrt. S obzirom da nas ima 8 milijardi, ima li druge opcije?
// link na spas //

Ne znam di ste vi s tom pričom o sprovodima. Ili ne mislite o tome i vjerujete da će do vaše smrti sigurno razviti eliksir dugovječnosti ako već ne i same vječnosti.

Gamma

Kaže Jelena da su jučer (8.10.2023.) gamma zrake bile najjače u povijesti. Gamma zrake. Zvuči svemirski. I je zapravo. Gamma zrakama se mjeri Sunčevo zračenje. A baš sam danas ujutro sjeo na balkon na kojem ima dosta sunca ujutro i krenuo sa suncem na licu pojesti doručak. I onda pomislio, ou, fak, pa gamme zrake, valjda ću preživjeti.

Sigurno postoji neki holivudski spektakl u kojem je gamma zračenje toliko jako da ljudi više ne smiju izlaziti na sunce. Iz mog šturog arsenala kinematografije u kojem veći dio mjesta zauzima Konan Barbarin i svi nastavci Ramba, pada mi napamet jedino I Am Legend s Will Smithom gdje je on jedan od rijetkih preživjelih nakon neke tamo katastrofe, a svi ostali su zombiji. Zombiji naravno smiju izlaziti samo noću i ne smiju se izložiti suncu. Kako gamma zračenje unazad par godina divlja i pojačava se, prirodno je očekivati da će jačanje nastaviti. Analogno tome, jednog dana kada gamma zrake budu prejake svi ljudi moći će izlaziti samo kada sunca nema. Odnosno svi ćemo polagano postati zombiji. A tko će biti Will Smith, to je pravo pitanje? Kladim se da će biti neki naočiti biznismen tipa Elon Musk, a u hrvatskim razmjerima bi to mogao biti onaj pjevač koji je htio bit gradonačelnik Zagreba, kak se zove, aha Miroslav Škoro. (op.a. Kad smo već kod Miroslava Škore, čovjek je igrao na kartu nacionalizma, ja svoj na svome, a zaboravio je da je Slavonac koji želi biti gradonačelnik Zagreba, pa je teško bilo shvatiti tko će popušiti njegovu priču. )

Tko isto ne smije izlaziti na sunce? Vampiri. Ako se malo metaforički pozabavite tematikom vampira u svom životu i date si dozvolu vjerovati da svi mogu biti vampiri, možda vidite da ljudi koji se najmanje izlažu suncu obično ispadaju najveći vampiri. Ja si nešto baš razmišljam kak je to donekle i istina i tko od mojih frendova ima priče koje ti najbrže posisaju energiju i pokušavam izračunati kolko dnevno sunca upijaju.

Da završim s bitnim. U tom svijetu prijetećih gamma zraka, sigurno bi se pojavila pravila i zakoni koji bi govorili da je, “za svačiju sigurnost”, najbolje ostati ispod zemlje, izlaziti samo noću, i to ako baš trebaš. Najbolje nikad. U tom svijetu prijetećih gamma zraka, pojavile bi se i manjine koje bi tvrdile da će sve to proć, da su to samo anomalije, da su to samo Sunčeve faze, i da će jednog dana Sunce opet biti bez gamma zraka. Pojavila bi se i ilegalna udruženja koja bi možda krišom izlazila na Sunce riskirajući smrtnu kaznu, ili društva ili gamma zraka. 

Zamisli da imaš svoj laboratorij i eksperimentiraš sa štakorima. Izgladniš ih, pripremiš i postaviš labirint, i pustiš štakore u taj labirint u kojem ih hrana čeka na drugom kraju. Cijeli labirint je u hladu, ali imaš malu rupu u krovu laboratorija i kroz tu rupu pada zraka Sunca ravno na labirint. Eksperiment počne, i štakori krenu. I štakori, šta naprave? Stanu nasred labirinta, baš na toj zraci Sunca i ne idu dalje. Zašto? Jer su odlučili da je to to. Ta zraka Sunca. Jebeš hranu, glad, ionako ćemo umrijet na kraju eksperimenta, daj nam malo Sunca i pusti nas da živimo. 

U tom svijetu prijetećih gamma zraka, ja mislim da bih bio taj štakor. Jer ako ćemo svi morat pod zemlju, mislim da bi najzrelije bilo reć, oke jbg, eksperiment nije uspio. Zajebali smo nešto. Baci nas i dovedi nove štakore. Ili neke naprednije životinje, štakore verzije 2.0 s prebrikanim sinapsama za Sunce. 

Golovi i spolovi

Klinci igraju nogomet na igralištu, a cure? Cure su isto na igralištu, na terenu, pokraj šesnaesterca i igraju gumi-gumi. I znaju da smetaju dečkima, ali one su svejedno tu. Jer očito da žele biti uključene, a ne igrati tamo negdje sa strane terena iza atletske staze. Mislim, šta ja znam šta one žele, ipak su to klinci i klinke od nekih 7-8 godina. Ali očito da nešto nije u redu. Nije u redu ako si govorimo da želimo živjeti u svijetu koji je inkluzivan za sve, bez obzira na spol, rasu, izgled, status, itd, itd, itd. Nije u redu ako se u vrijeme predviđeno za igru klinci separiraju u tabore.

Jasno je da klinci imitiraju odrasle. A isto je jasno da ti klinci nemaju od nikog naučit kak da se igraju zajedno. Mogu njima odrasli govorit “igrajte se zajedno”. Ali svaki program na televiziji govori drukčije. Svaki sport govori drukčije. Na televiziji nema nijednog sporta koji se igra u miješanom izdanju. Ne da ga nema na televiziji, nego ga nema uopće. (ako ga ima javite, trenutno je prošlo 23h i nemam kapacitete za istraživanje zamračenih dijelova mozga i interneta, ali mislim da je čak i jebeni golf podijeljen na muški i ženski.)

Prije no što nastavite čitati, molio bih da uzmete u obzir da je moje saznanje o spolovima, spolnoj opredijeljenosti, seksualnosti i sličnim temama vrlo ograničeno i da nisam nikad primio formalnu a ni neformalnu edukaciju vezanu uz spomenute teme, te da sam u osnovnu školu išao za vrijeme Juge što zapravo znači da sam o pederima znao samo ono što je o njima pisalo na uličnim grafitima, koje su vrlo vjerojatno pisali upitni pojedinci. I, neki od tih uličnih grafiti natpisa su dugo ostali zapisani u mojoj moždanoj kori. Predugo. Zato – možda bih trebao, i možda bi svatko trebao, primiti edukaciju vezanu uz spomenute teme. 

U modernom svijetu u današnje vrijeme su se pojavili ti ljudi koji su promjenili spol, prije bili muški a sad su ženski, pa kao sad odjednom mogu igrati u ženskoj sportskoj ekipi. I naravno ruše svjetske rekorde i pobjeđuju sve ostale. Plus što imaju pristup u žensku svlačionicu. I šta ćemo sad? 

Ili ćemo doći s nekim novim zakonima i pravilima o tome što se smije a što ne. Ili ćemo napraviti nove sportove koji se ne dijele po spolu. Ili će se sve, samo od sebe, posložiti.

Moje gledanje je ovakvo. Jako velika većina ljudi na ovom planetu rađa se u jednoj od dvije opcije. Ili si muško ili si žensko. To je spol. Sve drugo što ti dalje poželiš od toga napraviti, bilo koja kombinacija, kratko dodavanje, odbijanac, stativa, presvlačenje u tuđi dres ili igranje na drugoj strani, to je spolno opredijeljenje. Znači to je tvoj odabir. I taj odabir se može mijenjati ako treba i na parne i na neparne datume.

Komplikacije nastaju jer smo danas, zbog stupnja razvijenosti, u mogućnosti promijeniti i fizička svojstva osobe, konkretnije, spolna obilježja. I šta ćemo sad?

Jedno od uvjerenja koje je bitno usaditi svima je da možeš biti sve što želiš na ovom svijetu. I to je ok. U ovom slučaju, mislim da je korisno postaviti jedno pitanje. Ako Ivan želi postati Ivana, pitanje koje je vrijedno postaviti je – zašto Ivan želi postati Ivana? Što Ivan ne može raditi kao Ivan, a može kao Ivana?

Jer možda treba transformirati društvo, a ne transformirati pojedince. Takav pristup bi možda bio više empatičan (?!?). Možda transformacija društva traje predugo, a transformacija pojedinca je brza i traje koliko ti treba da odletiš na drugi kraj svijeta gdje te srede za prelazak na drugu stranu, ili nešto između. Transformacija pojedinca sigurno nije lagana. A očito niti društva.
Okej je dati svakome slobodu da se transformira ako želi. Što se mene tiče, okej je jedan dan biti plivač a drugi dan biti plivačica. Vjerojatno ima puno ljudi kojima to nije okej. A i to mi je isto okej. 
A i taj jedan koji je postao plivačica, i njemu je teško. Nemojte svi biti protiv njega. Možda čovjek samo treba malo pomoći i ljubavi.

Kao i svi mi zapravo.

Napredak

Asteroid zvan Psyche promjera 230km jedan je od većih asteroida u našoj galaksiji. Kruži oko Sunca i treba mu oko 5 godina da napravi jedan krug. 13.10.2023. u njegovu orbitu je poslana stanica, koja će kružiti oko njega i skupljati podatke 20-tak mjeseci. Naime, tih 20 mjeseci počinje teći tek kada stanica dođe do Psyche-eve orbite. A to će se desiti 2029. godine.

Znači, koliko faking planiranja i matematike je potrebno da u svemir uputimo satelit-stanicu koja će putovati svemirom sljedećih 6 godina, po putu razviti ogromne solarne ploče i nakon tih 6 godina stići tamo gdje bi trebala, uploviti u gravitaciju tog asteroida/protoplaneta, tamo se vrtiti još 20 mjeseci i pritom neprestano slati podatke na Zemlju? 

Kako će slati podatke na Zemlju? Nemam pojma. Nije mi jasno koja tehnologija je potrebna da pošalje fotografije na udaljenosti 4 milijuna kilometara. Nije mi jasno. Napisao sam 4 milijuna kilometara tek tako, kao najveći broj koji sam mogao zamisliti. No ipak sam odlučio pogledati točno, ma nemre biti tako velika udaljenost. Prava udaljenost s koje će stanica slati podatke na Zemlju je – 300 milijuna kilometara. U najboljem slučaju. S najdalje točke u orbiti, udaljenost je 600 milijuna kilometara. 

Plus, raketa koja je iznijela stanicu na putu prema Psyche-u teži oko 1400 tona. A sama satelit-stanica 2,5 tone. I kažu još da je to jedno od jeftinijih lansiranja, da iznosi oko 120 milijuna dolara. To mi se čini prejeftino. Pa tolko je skoro došla zagrebačka žičara.

Razumiš li ti sada ki napor je potreban za to? Po putu će sigurno vidit Valentiiina! Asti gospe!

// e da, cijelu Psyche misiju možete pratiti Live putem interneta //

Zanimljivosti koje uvijek iskoče odnekud

• Elon Musk (odnosno njegova kompanija) u orbiti oko Zemlje trenutno ima oko 5000 satelita. Pet tisuća. Da me netko pitao kolko ima satelita u orbiti, rekao bih dvadesetak. Da me netko pitao kad ćemo u orbiti imati 5000 satelita, rekao bih da se nadam dugo nakon što umru moji praunuci. 
• Sve oko ove misije na Psyche se čini prefascinantno
• Indijci su za svoju nedavnu misiju na Mjesec potrošili manje para nego što su Ameri potrošili na snimanje filma Interstellar
• Postotak trajanja udaha u jednom disajnom ciklusu za:
  • govor – 16%
  • smijanje – 23%
  • pomni umni rad – 30%
  • odmor – 43%
  • uzbuđenje – 60% (ili više)
  • zamišljanje divne ili čudne situacije – 71%
  • iznenadna prestrašenost – 75%
     

Bilten je besplatan, a fanzin nije, al je još bolji

Ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). Za stare biltene, nove biltene, informacije oko fanzina koji izlazi neredovito a košta nešto novaca, kako se pretplatiti, link na moj super umjetnički Instagram i slično – kliknite na centralnu stranicu! 

Kao i uvijek mailing lista je otvorena za vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email klikom ovdje!)

Za sve vas koji još niste pretplatnici fanzina, krajnje je vrijeme da postanete dio nacije koji je napravio prvi korak ka svom izbavljenju iz dnevne dosade i odlučio se za ovo vrhunsko štivo kjurano za vaš boravak na toaletu.

A svi vi pretplatnici fanzina, ako niste dobili svoj broj 5, javite se mejlom da popravimo postotak uspješno dostavljenih pisama Hrvatske Pošte. Hvala na povjerenju!

I ja želim postati pretplatnik fanzina!

Pišite, hvala svima koji napišete ponekad nešto natrag, dobro je znati da postoji netko s druge strane ekrana i čita i razmišlja o svemu ovom, ili bar selektivno o temama u svojoj zoni komfora.