Ovo će biti bilten s bitnim temema. Sviđa mi se to. Nekoliko tema koje dugo imam na spisku, a nisam ih još obradio. Jedna od njih je smrt, koja se zapravo račva na dvije teme – strah od umiranja i povezanost s našom kulturom, i smrt – kao oduzimanje života. No, prije smrti i umiranja…

Fanzin broj 5

Novi broj Otom Potom knjižice je vani. Peti, broj 5. Kasnio je samo nekoliko mjeseci, no… Vrijedilo je čekati (tak se uvijek veli, makar nikad nije osnovana tvrdnja). Čekaju vas zanimljive teme i zgode koje ću nabrojati: Robot Smičiklas u raljama nemani, Moj biciklo i ja, Bezglavo čudovište, A što kad bi svi. Gost ilustratorica je Petra Balekić, a o ilustratorima je glupo pričati kad možete gledati njihove radove. 

Za sve vas koji još niste pretplatnici, krajnje je vrijeme da postanete dio nacije koji je napravio prvi korak ka svom izbavljenju iz dnevne dosade i odlučio se za ovo vrhunsko štivo kjurano za vaš boravak na toaletu.
A svi vi pretplatnici, obilazite vaše poštanske sandučiće jer fanzini su krenuli na put u nedjelju navečer. Ako ih ne nađete u sandučiću u sljedećih par dana, javite se mejlom da popravimo postotak uspješno dostavljenih pisama Hrvatske Pošte. Hvala na povjerenju!
I ja želim postati pretplatnik fanzina!
petrabalekic.com

Mjesečnik

Mjesečni sastanak koji vas tjera da svaki mjesec revidirate svoje ciljeve i snove, opet je tu! Prvi ponedjeljak u mjesecu, a to je vrlo brzo – sljedeći ponedjeljak 2.10.! Postaje sve teže i teže pisati najavu za događaj koji se ponavlja svaki mjesec a ne kopi pejstati protekle najave. Bit ću kratak.
Ako mislite da možete biti bolji s postavljanjem osobnih i poslovnih ciljeva, dođite, čujte s čim se muče ostali, kako im ide ili nejde, i kako rješavaju izazovne situacije. Malo razmišljanja, malo pisanja, malo dijeljenja. Niti teško, niti lako. Taman ono što vam treba, nađite granicu i malo je prožmukljajte čisto da vidite da li se dižu kakve emocije.
Bitno je spomenuti da nakon Mjesečnika odlazite doma s papirom na kojem imate napisane konkretne korake koje vas vode ka željenom cilju. I samo se trebate držati svojih koraka. Znači – samo to!
Ponedjeljak 2.10. u 18h, lokacija je kafić “A most unusual garden” (piše da se zove i Hendricks Garden), Horvaćanska cesta 3. To vam je onaj zavoj sa Savske prema Savskom mostu i Horvaćanskoj. Obično potrajemo 2h, a u rijetkim slučajevima i dulje. Naravno slobodni ste doći i otići po volji vašoj slobodnoj.

Prokleta nedelja nigdje nikog svugdje pustinja

Ako slučajno niste primjetili, već par desetaka godina živimo u tržištu slobodne ekonomije i pripadamo europskom pokretu kapitalizma. Što otprilike znači sljedeće… Dođeš na razgovor za posao, potencijalni poslodavac ti objasni da se radi toliko i toliko sati i dana, imaš toliko godišnjeg i toliku plaću, radi se i subotom i nedjeljom. Ti imaš opciju reći – gle, ja ne bih radio nedjeljom. Ili, ja bih radio nedjeljom samo ako je duplo plaćeno. Ili, možeš reći – ok, gdje da potpišem? Ako u opisu posla piše da radiš nedjeljom, radit ćeš nedjeljom. Ako želiš. Ako ne želiš, nikom ništa. Nađeš posao na kojem se ne radi nedjeljom.
Jedan doktor koji radi u hitnoj službi, sada kada napokon dućani ne rade nedjeljom, može mirno spavati. Zna da kad nedjeljom ode na posao, dućan ne radi i neće si moći kupiti gablec u dućanu preko puta. Ustvari moći će, ako pogodi jednu od tih 12 nedjelja godišnje. Al možda će pekara radit. 
A vozač autobusa tek? Najplodonosnija ZET linija nedjeljom bila bi ona koja obilazi dućane koji rade nedjeljom.
Crkvenjaci, koji su stari dobri neprijatelji rada nedjeljom, ne boje se pada prometa. Oni rade svake nedjelje. Zato i pokušavaju uvesti zabranu rada nedjeljom. Gdje će ljudi ako dućani ne rade? U crkvu naravno. 
A možda je istina totalno suprotna. Mladi svećenici koji izlaze iz nadbiskupskih škola sigurno se potajno nadaju da će zakon zabrane rada nedjeljom jednom stići i do crkve. Zato možda i crkva je toliki neprijatelj rada nedjeljom – žele zatvoriti sami sebe na dan kad imaju najjači promet. Jer, napaćeni svećenici žele raditi manje i ne žele raditi nedjeljom. Idu protiv tradicije, idu protiv samih sebe, kakva smjelost. Znači Crkva igra na krajnosti – ili si žele povećati promet ili se žele totalno uništiti. Ne bi to bilo ništa čudno u državi koja se fokusira na turizam kao najvažniju granu ekonomije i onda zabrani rad dućana nedjeljom, usred sezone.

Za nas kojima je nedjelja dan kao i svaki drugi, možda ćemo nešto radit, možda nećemo. Najvjerojatnije ćemo se empatično podružit s ljudima koji se mogu družit jedino nedjeljom jer ostalim danima rade i ne znaju da i ponedjeljak može biti nedjelja. Bili mi država koja živi od turizma ili ne, i nedjeljom još uvijek možemo živit u obilju. I naručit si dostavu pizze makar živjeli u Sesvetskom Kraljevcu. A to znači da će se barem dvoje ljudi trebati koordinirat da bi se ta pizza ispekla i dostavila tebi na adresu za manje od sat vremena. Zvuči čarobno.
A kako je svemir u ravnoteži, samim tim što većina dućana neće radit nedjeljom ne znači da ljudi neće nedjeljom trošit novce, ostat doma sjedit na kauču, gledat telku ili možda pričati jedni s drugima, nego će se sav taj novac i fokus samo sliti u zanimanja kojima je nedjelja radni dan kao i svaki drugi. Živjelo obilje!

Priroda, potrebe i potrebe za prirodom

Ovih dana vrlo je popularno, ako imaš benzinsku, staviti WC na plaćanje. Jer, ako već ljudi stanu i ostave ti 50-60 eura za rezervoar, kupe vodu, kolu i čips po cijenama kao da je spomenuto iće i piće servirano u zlatnim posudama, i još im zamirišu hrenovke koje se okreću na pultu, odmah do blagajne (jer zašto ne spojit točenje benzina s meksičkim ili paprika hotdogom!?), zašto im ne bi naplatio i korištenje WCa? 
Mali je to korak za jednu benzinsku, samo par rampica s automatom na plaćanje, koji pri svakom prolasku uzme pola eura do euro, ovisno u kojoj državi EUa je postavljen. A veliki korak prema oduzimanju prava na vršenje osnovne ljudske potrebe. A pod osnovne ljudske potrebe ubrajam one koje, ako ih ne izvršavaš, štete tvom zdravlju. Disanje je naprimjer jedna, bitna. Pišanje isto jedna od njih. Iako možeš i pišati u gaće, i pišati u svom autu, nitko te ne tjera da pišaš u uređenom WCu. 

WC je ipak usluga. Najobičnija usluga. Netko ti nudi WC, održava ga čistim, i ti za tu uslugu nešto platiš. Vrlo jednostavno, zakon ekonomije. Platiš manje za pišanje, više za kakanje. Voda obično nije za piće, nego naravno kupiš vodu za piće u dućanu. 
Ne volim pišati u WCima u kojima se plaća. Volim pišati slobodno. Volim pišati jer imam pravo pišati. Ako mi se pripiša dvaput u pola sata, čini mi se ok da ne moram razmišljati da li si mogu priuštiti da dvaput odem na WC i da li imam dovoljno sitnih eura. 
Možda to nije ok od mene. Možda nije ok da očekujem da ako koristim uslugu točenja benzina, da je u tu uslugu nekako uračunato i korištenje WCa. Slažem se. Nije ok od mene. Ali osjećam se ljudskije. Osjećam se jebeno ljudskije kada ne moram platiti WC. Osjećam se malo više dobrodošlo na ovaj svijet. 

U ekstremnim simulacijama, plaćanje WCa vodi prema naplaćivanju ostalih ljudskih potreba. Kao naprimjer zraka. Hranu i piće plaćamo, to je standard s kojim smo rođeni, pa nam se čini – normalan. A zapravo je strašan. Pitku vodu, barem u Europi, još možeš naći besplatno. Donekle. Većina ljudi će ti napuniti praznu bocu ako ih zamoliš. Makar sam doživio i suprotno (pričat ću vam o tom kad se vidimo). 
Postojala je, a mislim da sad postoje i mnoge druge, aplikacija koja ti pokazuje mjesta gdje si možeš natočiti pitku vodu na planeti. Zanimljiv je uvijek onaj zašto, zašto ta aplikacija postoji. Njihov zašto kreće iz razloga što na planetu ima puno plastike, želimo smanjiti potrošnju plastike i plastičnih boca, pa je za planet zdravije i korisnije napuniti praznu plastičnu bocu i ponovno je iskoristiti. Slažem se. I dovoljno je dobar razlog.
Ali pitam se zašto glavni pokretač mora biti energija straha. Zašto nas treba pokrenuti strah od zagađenja planeta? Ima nešto puno jednostavnije. Zašto nam nije dovoljan razlog to da je imati pristup pitkoj vodi – ok. Samo ok. Ne trebamo dublji razlog od toga. To je normalno. To je ljudski.
Ljudski baš kao i pišati. Bilo na WCu, bilo iza drveta.
// aplikacija za nalazak pitke vode u vašoj blizini //

S obzirom na?

Pričam s Mirom prije koji tjedan, pa kao postoje dvije vrste ljudi s obzirom na vrijeme tuširanja, oni koji se tuširaju navečer prije spavanja, i oni koji se tuširaju ujutro. Šta ti to govori o ljudima? Da neki nakon dana, vole skinut sve sa sebe, oprati se i leć čisti u svoj mirisni topli krevet. A ovi drugi vole se ustati ujutro, oprati se i krenuti mirisni u svijet. Sigurno je netko već izgradio cijelu filozofiju promatranja ljudske ličnosti osnovanu na činjenici kada se tuširaš.
A te činjenice kada i kako nešto radiš zanimljive su kada želiš ljude razvrstati u kategorije. 
Zanimljivo je pogledati što osoba napravi nakon što se pokaka na WCu. S obzirom na položaj vrata WCa nakon kakanja, postoje dva tipa ljudi. Prvi tip ostavi vrata WCa otvorena. Drugi tip ostavi vrata WCa zatvorena. Ovi prvi žele da se njihov smrad što prije razblaži i ode. Ovi drugi žele sakriti smrad. Da li se način ponašanja u ovoj situaciji može analogno prenijeti i na ostale životne situacije?
Sigurno ste doživjeli veliko prosvjetljenje u ovom trenutku jer ste povezali nekoliko naoko slučajnih činjenica o tome zašto se vaš uredski kolega Ivan ponaša ovako. Ne priča na sastancima, šutljiv je lik, možda zato što mu pomalo smrdi iz usta ali problem je sigurno puno dublji, jer Ivan nakon svakog kakanja ostavlja vrata WCa zatvorena! 
Postoje ljudi koji uvijek nađu neki kriterij po kojem dijele ljude u dvije kategorije.
Ili smo svi mi ljudi takvi, samo još nismo dovoljno dobro osvjestili sve kategorije.

Omiljena tabu tema

Početkom godine naišao sam na udrugu koja se bavi pomoći bolesnicima u terminalnom stadiju života. Pošto me zanima tematika, otišao na razgovor da vidim čime točno se bave. Ispalo je da se radi o konkretnoj pomoći osobama koje znaju da im nije ostalo puno dana a sami se ne mogu u potpunosti brinuti za sebe. Znači, obavljanje kućanskih poslova, odlazak u dućan, briga i njega osobe, pomoć njegovateljima. Može se volontirati. Kako nisam baš s vremenskim kapacitetom trenutno na ti, a ni fokus nije ono što me izravno zanima, odlučio sam preskočiti. 
Zanima me problematika smrti, ali zanima me kroz razgovor ljudima približiti smrt i osvijestiti im da nije sve tako crno. Kao što to obično bude, u našoj tradiciji. Mislim da se kroz život vrlo malo bavimo problematikom smrti, odnosno samim procesom umiranja i ritualima koje ta posljednja faza života donosi. Ne da se ne bavimo smrću, nego uglavnom bježimo od nje, jer – o smrti se ne priča – to je općeprihvaćena poštapalica. Kao što se i kroz odgoj vrlo često događa – ako se nečeg bojimo, onda je u redu i prihvatljivo bježati od toga i ne pričati o tome. 
U tematiku smrti može se ući jako duboko, i jako lijepo. I ovaj bilten je prelako štivo za tako nešto. Možda jednom napišem više o segmentima smrti i umiranja, o tome kako u Hrvatskoj nema privatnih groblja, iako su teoretski moguća, o doulama za umiranje, o procesu kompostiranju ljudskog tijela (i gdje se nalazi na globalnoj razini), o tome da je zakonom zabranjeno rasuti pepel dobijen kremiranjem u prirodu… 
No ipak ima mjesta za par kratkih misli. 
Život i smrt nisu suprotnosti. Život je. Je. Život nema suprotnost. Život uvijek traje, neprekidno, nikad ne staje niti je ikad stao. Život je u tisućama raznih formi na našem planetu. Ono što je suprotno smrti je – rođenje. (mislim da je originalna ideja došla od Osho-a).
Apsurd u strahu od smrti je u tome što smrt nikada nećemo doživjeti. Kada umremo, nećemo imati iskustvo smrti, nećemo znati da smo umrli, nećemo je osjetiti (okej da, naša “duša” će možda imati tu spoznaju, ali da sad nejdemo u te nedefenirane sfere vezane uz dušu). Nismo svjesni svog trenutka rođenja ni svog trenutka smrti. To nam ostavlja dvije opcije – ili se bojimo nečeg što nam se nikad neće dogoditi, ili se možda bojimo nečeg drugog? Ako se bojimo nečeg drugog, onda se vrijedi zapitati, čega se zapravo bojimo?
I još jedno pitanje za razmatrati – da li prihvaćanje činjenice da ćemo umrijeti od nas radi bolje ili lošije osobe?
Netko pametan je rekao (ne znam tko), zvuči dosta jako i odzvanja – smrt još nitko nije preživio.

Zanimljivosti na koje sam naišao usput…

• Krapinski pračovjeci su najvjerojatnije svoje preminule drugove kuhali, pekli i jeli. Knjige kažu.
• Ako štakori moraju prijeći preko električnih prepreka svaki put kada žele doći do hrane i vode, u njima će se razviti rak. To im se neće dogoditi samo zbog elektro šokova. (op.a. koje su vaše prepreke da bi došli do hrane i vode?)
• U peruanskom Cusco-u, prijestolnici Inka, nije bilo ni lopova niti su ljudi imali vrata na ulazima u kuću – štapom bi prepriječili ulazni okvir i to je značilo da vlasnik nije doma i da nitko ne smije ući. Lopovluk i krađu su, izgleda, donijeli kulturni Europljani.

Inače, koja je vaša omiljena tabu tema?

Bilten je besplatan

Za stare biltene, nove biltene, informacije oko fanzina koji izlazi neredovito a košta nešto novaca, kako se pretplatiti, link na moj super umjetnički Instagram i slično – kliknite na centralnu stranicu! 
A ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). 
Kao i uvijek mailing lista je otvorena za vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email klikom ovdje!)