Bilten #15

Mjesečnik, edukacije, najave

Odradili smo prvi Mjesečnik. Mjesečnik je sastanak/druženje prvog ponedjeljka u mjesecu na kojem prolazimo individualne ciljeve i korake proteklog mjeseca, revidiramo ih, raspisujemo i postavljamo nove korake i ciljeve za tekući mjesec. Zašto? Zato jer želimo biti bolji i doći brže i efikasnije do naših ciljeva. Ako želite, možete se uvijek pridružiti. Sljedeći Mjesečnik je 6.3. u 18h, kafić Quahwa u Teslinoj 9, na gornjem katu, nepušački dio. 

Prošli mjesec sam skroz zaboravio pozvati vas na predavanje. Pričao sam o VranaTrailu, putu koji sam pješke prošao od Zagreba do Primoštena. Sad to više nije ni bitno jer je prošlo, a ionako je bilo popunjeno. Za znatiželjne, mapa s cijelom trasom po danima, ukupno 371km.

No, u nove radne pobjede. Ima novih prilika. Ako vas zanima feedback kao alat i kako ga koristiti u privatnom i poslovnom životu, držim online radionicu pod nazivom “Feedback – zašto i kako?”. Datum je utorak 28.2. u 15h. Besplatno je! Za više detalja i prijave kliknite na link! Na istom webu naći ćete sigurno još pokoju zanimljivu edukaciju za sebe.

A sada trebam akciju s vaše strane! Još uvijek je aktivna moja edukacija za Plavi ured “Razvoj leadershipa za mlade poduzetnike”. Radionica se organizira kada za nju iskaže interes dovoljan broj korisnika, tako da svaki klik vrijedi! Potrebno je ulogirati se i kliknuti na gumb “Iskažite interes”, klik vas na ništa ne obavezuje a meni smanjuje vrijeme do sljedeće radionice. Naravno pozvani ste i sudjelovati, detalje i više informacija pročitajte nakon što kliknete! Na webu Plavog ureda također ćete naći široku lepezu zanimljivih radionica!
 

Kulturno uzdizanje

Imamo susjedu arhitekticu Marinu i Marina je postavila umjetničku instalaciju ispred MSU-a. Zove se Promatrač. Tako da ako se nađete ispred muzeja, bacite oko kroz postavljeni dalekozor (uglavnom kroz to što liči na dalekozor!?!). Ostale skulpture Ivana Kožarića sigurno znate, iako možda nikad niste čuli za lika. Prizemljeno Sunce u Bogovićevoj i Matoš na Gornjem gradu dvije su najpoznatije. I usput, Kožarić je doživio stotu.
// link za više infoa //

A Lucia mi je neki dan poslala članak o Cvijeti Job. Cvijeta je ilustrirala mnoge priče Ivane Brlić Mažuranić i kad bacite oko na link sigurno će vas neka od slika baciti u djetinjstvo. Sljedeće godine biti će 100-ta obljetnica rođenja Cvijete, pa pripremaju njenu monografiju. Oba-ve-zno odvojite koju minutu da prolistate Cvijetine ilustracije.
// o Cvijeti i monografiji //
// online izložba ilustracija //
 

Ej aj

Svi se nešto zadnjih tjedana usprdili oko ChatGPTija. Pa baš neki dan poslušao Rojetov Satsang 75 koji je u spomenutoj tematici. Dobro je Srđan Roje to objasnio nama koji volimo njegova objašnjenja. I podsjetio me na jednu stvar koju se već dugo pitam. Pitanje je koja je granica prirodnog i neprirodnog? Da li uopće postoji? Što na ovom svijetu nije prirodno? Kada možeš za nešto reći da je neprirodno? Sve što bi na prvu svrstali u kutiju “neprirodno” opet je stvoreno od nekoga. Najčešće od nas, ljudi. A mi ljudi smo prirodni. Kada nešto što mi stvorimo može dobiti naljepnicu “neprirodno”? Ptica je savila gnijezdo. Savila ga je od grančica koje je našla. Onda je savila drugo, od plastičnih slamki koje je našla. Da li su oba gnijezda neprirodna, ili samo ovo drugo? Zašto je uopće to drugo neprirodno? 

Da li je jedan automobil neprirodan? Zašto? Napravljen je od svega što je došlo iz prirode. Da, možda taj automobil onečišćava prirodu. Da li je zato neprirodan? Uglavnom, ako nađete definiciju neprirodnosti, javite!

Analogno tome, često u zadnje vrijeme spominjana, umjetna inteligencija sigurno nije umjetna. Zapravo, ako je umjetna inteligencija samo produžetak naše inteligencije, onda postoji samo jedna inteligencija. Kada je možemo razgraničiti u “umjetnu” i “neumjetnu”? Da li smo mi, ljudi, uopće sposobni prepoznati neku drugu vrstu inteligencije? Možda kada posjeduješ jednu vrstu inteligencije ne možeš ni spoznati neku drugu vrstu inteligencije. Jer bi nekako morao izaći iz svoje vrste inteligencije. Valjda. To su pitanja izvan uma o kojima se valjda ni ne može raspravljati iz ovog – umnog – stanja.
// Srđanov satsang broj 75 //
 

Postotak ljudi koji rade ono što vole

Davno sam razmišljao o postotku ljudi koji rade ono što vole. Nekako sam došao do zaključka da u svakoj profesiji sigurno postoji postotak ljudi koji ne vole to što rade. Lako mi je prihvatiti da ima ljudi u građevini koji ne vole to što rade, ili da ima smetlara koji ne vole svoj posao. Ono što mi je teško prihvatiti da postoje i doktori koji ne vole svoj posao. Dođeš nekom da ti pomogne, a taj netko ne voli svoj posao. I to je valjda “normalno”, tako da je problem opet u mom prihvaćanju nečega. 

Na drugu stranu, ako malo okreneš način gledanja, ako je netko završio fakultet, radio dugi niz godina u toj određenoj profesiji i onda shvatio da želi promjenu, ima puno više za izgubiti od radnika na baušteli ili konobara. Radiš par godina kao konobar, shvatiš da nisi sretan sa svojim poslom, daš otkaz i nađeš posao u fotokopiraoni. Zapravo možda je teže shvatiti ljude koji nisu zadovoljni sa svojim poslom a rade poslove na kojima su lako zamjenjivi i poslove za koje ne treba kvalifikacija. Dok ovi koji su uložili godine u razvijanje svojeg profesionalizma i stručnosti ostaju na svojoj poziciji, nezadovoljni. Možda je problem u tome što su se navikli na standarde koje im ta pozicija nosi, naprimjer visoka plaća. Pitanje koje se postavlja je da li je u redu da ostali oko njih trpe iako razumiju njihovu situaciju?

Uglavnom, Roje je negdje našao brojke da na svjetskoj razini, u prosjeku, samo 10% ljudi vole svoj posao. Pretražio sam malo net i nisam mogao naći te brojke no našao jesam Gallupovo istraživanje u kojem pišu o tzv. angažiranosti na poslu (employee engagement). Definiraju tu angažiranost kao uključenost i entuzijazam zaposlenika na poslu i na radnom mjestu. I te brojke su prilično poražavajuće. Na svjetskoj razini samo 21% zaposlenika je angažirano, a 19% aktivno neangažirano (što valjda znači da aktivno izbjegavaju posao). Na linku ispod možete provjeriti detalje. Džabe nam AI, džabe nam chatGPT kad ima očito nešto bitno što ne vidimo ni ne doživljavamo kako bi trebali. Kažu da će zbog chatGPT puno ljudi u sljedećih nekoliko godina izgubiti posao. Zato, ako ne voliš svoj posao, bolje je da ga izgubiš što prije!
// Gallupove statistike //
 

Limitiranje želja

Stojite u Konzumu ispred ogromne police pune proizvoda. Vidite nešto što želite i srce vam zaigra. Krenete to uzeti i… I što je sljedeće? Koja je sljedeća misao u vašem umu? Da li uspoređujete cijenu, pitate se da li je povoljno, da li si to možete priuštiti, da li to zaista trebate, da li to zaista želite? Uzmete li proizvod u ruku pa razmišljate malo? Pročitate deklaraciju i tražite razlog koji bi vas uvjerio da to trebate ili ne trebate? Stavite ga u košaricu i za dvije minute se vratite i ostavite ga na polici? Ili dođete s tim proizvodom doma i grize vas savjest što ste kupili nešto što uopće niste trebali?

Jelena mi je nešto predbacila o tome kako ponekad limitiram svoje želje pa sam se zamislio oko tog pojma. Ograničavanje želja. Nisam o tome nikad razmišljao zapravo. Ali sam osvjestio koji je moj scenario. Često kad kupujem nešto računam u glavi da li je povoljno. Zatim ako prođe taj filter, pitam se da li to zaista trebam. Po potrebi se vratim opet na cijenu da se uvjerim da je povoljno ili nije. Tako da možda na kraju mali postotak proizvoda prođe kroz ta dva filtera. A dijete je samo htjelo čokoladu!

Prebacite sad to u život. Poželite nešto. I? Koji filteri se pale? Koji dijalog se počne vrtiti? Kažem dijalog, jer za mene nikako nije monolog. Uvijek je konverzacija – netko govori, a netko sluša. Vidim auto koji mi se sviđa (rijetko vidim auto koji mi se sviđa, ali ima i takvih). Vau fora auto! Sljedeća misao je – ali nikad si neću moć kupiti taj auto! Uvijek se pojavi velik, bitan i racionalan razlog zbog kojeg ne mogu imati to što poželim. Ispravljam, nije uvijek. Ponekad. Pa zašto Olivere, zašto?

Iako znam zašto, nije bitno zašto. Bitno je kako to promijeniti. Pretpostavljam da je osvještavanje prvi korak. I mislim da koraka nema mnogo, i da svatko intuitivno zna koji je sljedeći korak. Ne želim ovo pretvoriti u članak o samopomoći, no poigrajte se malo s ograničavanjem želja. U Konzumu. Meni je najlakše u Konzumu. Ispred police s čokoladom. Vidite koje granice se prve dižu. Pa razmislite o njima. Samo to. 
 

Prije samog kraja…

Nekim čudom fanzin još nije gotov. Samo par mjeseci kasni. Trebao sam radit u državnoj službi, znam.
Za stare biltene, nove biltene, informacije oko fanzina koji izlazi neredovito a košta nešto novaca, kako se pretplatiti, link na moj super umjetnički Instagram i slično – kliknite na centralnu stranicu! 
A ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). 

Inače, kao i uvijek mailing lista je otvorena za vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email klikom ovdje!)