Bilten #14

Po prvi put pišem bilten iz auta koji vozi. Ima nešto u tome kad gledaš kroz prozor a svijet prolazi. Lako je odlutati u mislima. Zamišljati što bi bilo kad bi bilo i što će tek biti. A i kažu, znanstvenici, da kretanje pomaže divergentnom razmišljanju. Koje je bitno za kreativnost. Pa možda ovaj bilten bude kreativniji zahvaljujući autu koji vozi.

Mjesečnik

Prošla je dvije tisuće dvadeset druga, došla je dvije tisuće dvadeset treća. Imali smo vremena napraviti refleksiju na proteklu godinu, zapisati svoje želje, namjere i ciljeve za ovu novu dvadeset i treću. Imali smo vremena, ne znači da smo to i napravili. A već je kraj prvog mjeseca. Zato sam smislio Mjesečnik. Bit će to druženje jednom mjesečno, ajmo zasad reći da će biti uvijek prvi ponedjeljak u mjesecu. Na Mjesečniku ćemo proći kroz svoje ciljeve, želje i namjere prošlog mjeseca, vidjeti što nismo napravili, zašto, što možemo bolje. Zatim ćemo zapisati ciljeve, želje i namjere za tekući mjesec. Zato jer je preapstraktno razmišljati o cijeloj godini unaprijed. Zato jer je velike ciljeve bolje podijeliti u manje, lakše ostvarive, ciljeve. Zato jer razgovor o tome pomaže. Zato jer kad to radiš s drugima postoji faktor zvan “accountability”. Kako da ga prevedem najbolje – uračunljivost? Kažeš nekom drugom da ćeš nešto napraviti i zbog toga osjetiš neku odgovornost prema drugom. Više si odgovoran prema nekom drugom nego prema samom sebi. Ili si možda više odgovoran prema samom sebi jer ne želiš da te ta druga osoba doživi kao nekoga tko kaže nešto i onda to ne napravi? Zanimljivo i čudno. 

Uglavnom.

Mjesečnik – ponedjeljak 6.2. u 18h kafić Quahwa u Teslinoj 9 (u prolazu), nepušački dio na katu. Ja ću bit tamo. Ako trebate pomoć postaviti si ciljeve za sljedeći mjesec ili za cijelu godinu, dođite. Ja trebam to za sebe pa ću doć. Uzet si dva sata vremena napravit reviziju siječnja i vidjet šta se može napravit u veljači. A šta ne može. Bti ćemo brutalno iskreni, ako već ne možemo prema sebi bit ćemo iskreni prema drugima. Jer nam je namjera međusobno si pomoći. Najavite se ako dolazite čisto da znam koliko veliki stol će nam trebati. 

Fenomeni

Ovakva je situacija. Pošaljete mejl ili poruku grupi ljudi. Recimo da organizirate druženje ili nešto planirate u budućnosti, kažete – ajmo se vidit zbog toga i toga, sljedeće srijede točno u podne. Ta jedna vrsta ljudi uvijek prva odgovara. I nikad ne može doć. Zbog nečeg drugog što je bitno napomenuti. Njihov odgovor zvuči poput – ne mogu, baš taj dan se selim. Ili – ne mogu, baš taj dan moram kod veterinara. Taj odgovor popraćen je tužnim smajlijem (tužan smajli je oksimoron, ali svi znaju na šta misliš kad kažeš tužan smajli). Takav odgovor uvijek dolazi prvi, u vrlo kratkom roku. 

Ne znam da li postoji neko znanstveno psihološko objašnjenje za ovaj fenomen. Da li je to nešto što ima veze s psihologijom? Ok, sve ima veze s psihologijom, ali da li to ima neki naziv u znanstvenoj literaturi? U redu mi je da netko želi i u redu mi je da netko ne želi. Ali kad netko govori da želi a nađe razlog da ne može, e to je zanimljivo. Nekad me to živciralo, sad mi je zanimljivo. To što se uvijek stavlja naglasak na taj vanjski uzrok nemogućnosti. Želim pomoći tim ljudima. Zapravo razmišljam da li im želim i trebam pomoći. Ali bar imam pravo razmišljati kako im mogu pomoći kada bi to htio. Možda i za to moje stanje postoji naziv u psihološkoj znanstvenoj literaturi. 

Postoji i druga vrsta ljudi. Oni koji se pojave bez da odgovore. Samo dođu. Ponekad kažu nešto tipa – nisam znao dal ću moć il ne pa nisam ništa javljao.

S obzirom na Mjesečnik, reći ću vam u sljedećem biltenu koje još vrste grupi postoje…

Imamo droge

Bili nešto u Nizozemskoj prije par mjeseci. Pričao mi čovjek koji živi tamo o tome kako se Nizozemska država bavi s drogama. Još prije mi je bilo poznato da je u Nizozemskoj trava bila legalna dok u drugim đržavam nije. Jer ako se jedna država stvarno želi boriti protiv droge, onda će se fokusirati na teže i opasnije droge, a fokus maknuti s manje štetnih i jeftinijih droga poput marihuane. To mi se činilo logično. Jer ako 90% vremena jednog odjela za narkotike odlazi na testiranje opojnih substanci koji liče na marihuanu i papirologiju za pravni progon okrivljenika koji su posjedovali jedan džoint iliti 0.9grama mješavine duhana i nečeg što je ličilo na marihuanu, treba se zapitati koliko je to isplativo. Vjerojatno na kraju godine kad podvučeš crtu i staviš u omjer količinu utrošenog rada/vremena i količinu zaplijenjenje droge, ispada da bi bilo isplativije istu svotu novca iskoristiti tako da kod prvog dilera kupimo istu količinu droge (bez popusta na količinu) i još bi nam vjerojatno ostalo za pola stana u Zagrebu.

A što još mogu u Nizozemskoj? Nizozemski građani mogu, kada god žele, kupljenu drogu iz bilo kojeg izvora odnijeti na testiranje i dobiti rezultate o čistoći pojedine droge. Znači ako imaš bijeli prah a ne znaš šta je, odneseš ga na besplatno testiranje i oni ti kažu koliko je čisti kokain. Zamisli koliko dilera je izgubilo posao zbog ovoga. I koliko se ljudi kvalitetnije drogiraju. I opet, ako s ulice makneš hrpu dilera koji samo prepakiravaju drogu, ostaje ti puno manje pravih dilera s kojima se moraš boriti. I puno lakše dolaziš do izvora čistog kokaina.

Baš jučer reko Edo, mi narodi s Balkana imamo nešto zajedničko, a to je da uvijek biramo najgluplje moguće ljude da nas predvode. Da netko pita da li možete izabrat najgoru moguću opciju da nas predvodi, slobodno možemo reći – da. Znamo to raditi, dobro to radimo, i imamo dobru statisitku koja to pokazuje. Takvi smo mi narodi s Balkana. 

Teve evolucija

Jučer uhvatio početak dnevnika. Psihotična pacijentica izbola svoju doktoricu psihijatricu. Novinarska ekipa Dnevnika je zaključila da je bitno prenijeti stav Hrvatske liječničke komore koji glasi: “Ovaj nesretan događaj ponovno pokazuje kako su liječnici na svojim radnim mjestima kontinuirano izloženi kako verbalnom, tako i fizičkom nasilju.” (citirano iz medija). Ako malo razmisliš o činjenicama, ovaj događaj je napad psihotične pacijentice na svoju psihijatricu. Ja ne vidim kako taj događaj pokazuje da su liječnici na svojim radnim mjestima kontinuirano izloženi nasilju. Ne razumijem ni osobu koja bi imala taj slijed logičkih zaključaka. No dobro, opet očekujem previše od institucija koje ispred svog naziva nose naziv “Hrvatsko …”. Jer povijesne činjenice pokazuju da hrvatske institucije uglavnom izlaze s vrlo nelogičnim izjavama. 

Još jedna činjenica iz HLK – krajem 2016. godine proveli su istraživanje “Nasilje nad liječnicima”, koje je pokazalo da je čak 93% anketiranih liječnika doživjelo na poslu neki oblik verbalnog ili fizičkog nasilja. To je već nešto u što mogu povjerovat. Jer jako se trudim biti u ovih 7% ostatka. Jako. J A K O. Od meditacija do tehnika disanja.

Dođem na pregled jer me boli prsni koš i rješenje koje dobijem nakon pretraga su – tablete protiv bolova. Inače sam lik koji ne ide kod doktora baš često. Idem kad, ono, stvarno nemam drugog rješenja. I lik zvani doktor koji se dosta dugo školovao mi nakon pretraga i svega propiše tablete protiv bolova. Da li se jedno pitanje poput – Doktore, da li ste se vi školovali za ovo? – računa kao verbalno nasilje?

Moja doktorica opće prakse u zadnje dvije godine postavlja dijagnozu s 20% uspješnosti. Tih 20% je uspjela postići jer sam joj došao i rekao – čujte, meni se čini da se moje stanje u stručnoj literaturi opisuje nazivom X. I nakon pregleda se složila da bi stvarno moglo biti X. Da se nije složila uspješnost dijagnoza bi joj bila 0%. Pitao sam je na koji način mogu izgraditi povjerenje u odnosu pacijent – doktor. Rekla je, braneći se, da tako djeluje empirijska medicina, jednostavno se nekad dijagnoza ne može pogoditi, i da je njoj puno bitnije krenuti što prije s bilo kakvom dijagnozom makar nije sigurna u nju. Mislim da nije problem u krivoj dijagnozi, mislim da je problem što to nitko otvoreno ne kaže. Ona je rekla – Vi imate iksitis, pijte ove tablete. Ona nije rekla – ja mislim da vi imate iksitis, ne mogu točno odrediti po vašim simptomima, ajmo probati s ovim pa ćemo vidit za par dana što će bit. 

Ne da imam još puno primjera, nego svaki put kad odem u bilo koju zdravstvenu ustanovu mogu napisat mini bibliju o odnosu zdravstveno osoblje – pacijent. Ima i lijepih i dobroćudnih izuzetaka koji su jako rijetki, i prekrasno je znati da postoje. Njima bi možda i odnio kavu.

No, da se vratimo na priču. Iako se zdravstveni sustav trudi svim snagama da u meni izazove psihozu i da posljedično izbodem kojeg zdravstvenog djelatnika, nisu još uspjeli. Još uvijek sam u onih 7% s kratkim verbalnim izletima koje bi netko, ovisno o definiciji verbalnog nasilja, možda i svrstao u drugih 93%. 

Gledam ja tako prekjučer, dan prije nesretnog događaja, televiziju i šaltam po programima. Programa je na toj televiziji bilo skoro pa sto. 100. Šaltam, šaltam i šaltam, i skoro svaki film ili serija je bila fokusirana na nasilje. Na jednom programu ubijaju čudovišta, na drugom ljude, na trećem zombije, krv leti, vide se probušene glave i odsječeni udovi, uglavnom Amerikanci s raznim verzijama toplog oružja štete svim drugima. Čak su se i u Leoneovom vesternu taman sukobile vojske Juga i Sjevera pa su doslovno poginuli svi sudionici, osim Clint Eastwooda koji je odjahao na kraju. I mislim si jebo me pas pa jel ima nešto na televiziji a da nema šezdesettri ispaljena metka u sekundi. Jedino što sam našao bio je soft pornić na TV1000, u kojem su se vidjele dvije ženske sise u trajanju od dvadesetak sekundi i bio je na ruskom (jer smo gledali teve u Beogradu), tako da sam na kraju ipak odlučio da je Clint Eastwood dobar izbor jer barem ubija racionalno i to s minimalnom potrošnjom metaka, a čak se odluči tu i tamo nekog poštedit. Al jebote, da mi netko kaže da je 93% programa te večeri sadržavalo eksplicitno nasilje, reko bi ma možda si malo i reko. 

Zaključak ove dvije male premise je da je Oliver dva dana zaredom bio ispred televizije što se nije dobro odrazilo na njegovo psihološko stanje. Srećom tu je bilten. A skrivenu poruku ste valjda uspjeli iščitati. Ja duboko vjerujem da se nijedno ljudsko biće – ne rađa nasilno (ni životinjsko, ako želimo definirati ljude kao neživotinje). A psihoza je – samo posljedica!
(Jelena je ovo pročitala, nasmijala se i uvjerava me da sam ja duboko u ovih 93%)

Rekreativno kreativna kreacija

Ovo o divergentnom mišljenju, kretanju i kreativnosti nisam izmislio. Nego slušam pametne podkaste. Definicija kreativnog? Nova kombinacija već postojećih ideja, koncepata, stvari koja nam o svijetu ili o nama otkriva nešto novo ili korisno. Koja je vaša?

Kreativnost je vještina, a kao vještina može se razvijati. Postoje razni pristupi razvoja kreativnosti, kroz meditaciju, farmakologiju, svjesnost o sebi. Kreativnost je povezana s divergentnim i konvergentnim razmišljanjem, pa se jedan od pristupa bavi fokusom na dijelove mozga koji su zaduženi upravo za ta dva procesa. Također, raspoloženje uvelike utječe na vašu kreativnost. A začudit će vas možda da alkohol nema utjecaja na kreativnost. 

Negdje u drugoj polovici prošlog stoljeća NASA je htjela mjeriti kreativnost svojih zaposlenika, pa su im psiholozi smislili određene testove kojim su, donekle, bili u mogućnosti izmjeriti kreativnost. Kada su nekoliko godina kasnije iste testove dali petogodišnjacima, ispalo je da je njih 98% u skupini kreativnih genija. Desetogodišnjaci su imali 30% kreativnih genija, a petnaestogodišnjaci svega 12% kreativnih genija na istim testovima. Odrasli iznad 30 godina, samo 2%. To očito nešto govori o tome koliko razvijamo svoju kreativnost i koliko se za nju brinemo. Možda bi je bilo dovoljno samo održavati! Siguran sam da postoji vrlo mnogo ljudi koji misle da im je kreativnost nepotrebna i da ne vjeruju da je posjeduju niti da je mogu razviti. 

Postoji puno definicija Boga i božanskog koje u sebi uključuju kreaciju i kreiranje. Očito kreiranje i kreacija imaju puno veze s onim nečim božanskim, božanstvenim, nesvjetovnim, izvanzemaljskim, tajnovitim u nama. Zanimljivo je promotriti i način na koji dobijamo nove ideje, i koliko su nove ideje vezane uz našu svakidašnjicu, uz naša sanjarenja i razmišljanja. Koliko su te ideje originalne, i da li je moguće da kad dobijemo novu ideju da ju je istovremeno dobio i netko drugi, možda na drugom kraju svijeta? I koja je veza ideja i kreativnosti? I koja je veza kreativnosti i inteligencije? Sve su to pitanja na koja možete bez problema potrošiti par sati vrćenja misli. 

Jedna misao koja mi je ostala u glavi, a čuo sam je već s nekoliko strana u različitim formama – nove ideje dolaze iz kreativnosti, a ne iz razmišljanja. S tim da se na kreativnost misli kao na vrlo opipljiv fizički proces kreacije, izrade nečega što ima materijalnu ili vremensku dimenziju.

Razmislite o tome svemu, ali ne previše! Očito je dugoročno bolja opcija kreirati jer na taj način dobijamu kvalitetu misli i ideja.

Podkast koji uključuje zanimljive teme bazirane na znanstvenim istraživanjima

Prije samog kraja…

Jedno veliko hvala pretplatnicima fanzina na strpljenju. Nije nam firma propala nego preslagujemo prioritete.
A ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). U sljedećem broju ćemo možda imati neke novosti i promjene, ništa što će vas otjerati u psihotično stanje. Za stare biltene, nove biltene, informacije oko fanzina koji izlazi neredovito a košta nešto novaca, kako se pretplatiti, link na moj super umjetnički Instagram i slično – kliknite na centralnu stranicu! 

Inače, kao i uvijek mailing lista je otvorena za vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email klikom ovdje!)