Zvijezde

Ja sam se često pitao koliko su daleko zvijezde. Napokon sam eto naletio na članak koji piše o tome i saznao sve. Spojler za daljnje čitanje – možda ne želite znati koliko su daleko zvijezde. Ok je da ne znate koliko su daleko.

Dakle, zvijezde su u prosjeku od desetak do stotinu svjetlosnih godina daleko od Zemlje. Najbliža zvijezda je oko pet svjetlosnih godina od Zemlje. Najudaljenija više od tisuću. 

Svjetlost putuje brzinom, to bi trebali znati iz škole, 300.000 kilometara u sekundi. Zamislite da putuje godinu dana. A znamo dobro koliko sekundi ima u godini dana. Vrlo mnogo. Kad pomnožite ta dva broja dobijate broj koji nije lagano ni zapisati.

Kod zvijezdi je super to što sam siguran da nikad neće bit ničije. Nijednom se neće vodit nikakav rat za ijednu zvijezdu. Znam da su i one zbog toga sretne.

[ za one koji stvarno žele znati više ]]
 

Pitanje za pregrijavanje mozga

Jedno pitanje koje uvijek možete ubacit u razgovor i znate da će svima zaustavit mozak na par sekundi. Ako se netko rodio gluh, na kojem jeziku razmišlja?

Uopće ne znam otkud bi sam sebi krenuo odgovarat na to pitanje. Prvo pitanje koje slijedi je da li uopće netko tko je gluh može pričati? Odnosno možda bolje reći, da li može komunicirati govorom? Onda se pitam kako uopće nauče jezik? Da li možeš naučiti jezik samo čitanjem? Očito da možeš. Ali koliko je to drugačije od načina na koji učiš jezik kada možeš čuti. 

Kad počneš razmišljati dublje, koliko drugačije ti mozak funkcionira i percipira svijet oko tebe ako ne čuješ. Neka potpuno druga razina iskustva. Bez jednog osjetila. I koliko to može pojačati druga osjetila. 

Ali natrag na pitanje razmišljanja. Pretpostavljam da možeš razmišljati na jeziku kojeg znaš iako si gluh. Jer opet jezik ti je samo kratica do apstraktnih koncepata. Kao što su i simboli. Ono što se pitam je da li ti uopće treba spuštanje na razinu jezika kada razmišljaš, da li tvoje razmišljanje može ostati na višoj ne-jezičnoj razini? Jer nekako osjećam da čim se spustiš na razinu jezika, gubiš na brzini i jasnoći. Da li je uopće moguće razmišljati na ne-jezičnoj razini? Ili razmišljanje uključuje komunikaciju našeg mozga s nečim unutarnjim?

Volio bih jednog dana više učiti o simbolima. Ako imate dobru knjigu o simbolima i povezanosti s ljudskim mozgom, preporučite. I ne, nemam odgovor za postavljeno pitanje. Javite kad saznate nešto.

Bonus pitanje od Jelene: što i kako sanjaju slijepci?
 

Prosvjedi, zašto ne

Svako malo dešavaju se neki prosvjedi, gdje se ljudi skupe negdje pa prosvjeduju protiv nečeg. Sad je opet bilo nešto na Markovom trgu. Ali iskreno uopće se ne trudim. Nije da umanjujem razlog zbog kojeg se prosvjeduje, već mislim da je prosvjed kao način potpuni gubitak vremena. Pogotovo ovaj mlaki, mirni prosvjed. Daleko najbezveznija opcija za ostvarenje nečeg što želiš promjeniti.

Jedan.
Ideš na prosvjed tražiti nešto od nekoga jer misliš da taj netko to ima. Samim tim zapravo samo potvrđuješ da taj netko to ima. Čak i ako nema. Predavanje moći onom kome ne želiš predati moć. Možda teško shvatiti kao apstraktan koncept. Ali primjera radi, skupe se robovi i idu prosvjedovat protiv robovlasnika da žele svoju slobodu. Koncept je znači da ideš od nekoga tražiti svoja prava. Okej, možeš ići prosvjedovat. A opet, možeš se i ponašati slobodno. U prvom slučaju potvrđuješ da si rob. U drugom slučaju potvrđuješ da nisi. 

Politika će počet funkcionirat kad je počnemo ignorirat. Kada naslovnice novina više neće biti o politici i političarima. Sve na što fokusiraš energiju, raste. Nije bitno da li je ta energija pozitivna ili negativna, jer ne postoji pozitivna niti negativna energija, postoji samo energija. 

Dobra izreka koju sam čuo jednom davno – sloboda se ne traži, sloboda se uzima.

Dva.
Prosvjed je mlak. Doć ćemo tamo, stajat ćemo, vikat ćemo i nosit ćemo parole. Vau. To oko čega prosvjedujemo već je vjerojatno jasno tom nekom protiv koga prosvjedujemo. Šta će napraviti u vezi toga? Ili ništa, ili će nam dat komad kruha, jer gomila je došla. Ako već idemo prosvjedovat, daj nešto konstruktivno da napravimo. Ne kažem da trebamo zapalit i uništit nešto, al nekom se očito trebaju trest gaće. Prosvjedi mogu biti jaki i bez uništavanja.

Tri.
Tisuću ljudi se skupilo na dva sata. Znači potrošeno je dvije tisuće radnih sati. To je jednako ko da jedan čovjek radi cijelu godinu. A ja mislim da jedan čovjek može puno napraviti u godinu dana. Zamisli da netko radi fokusirano godinu dana na mijenjanju nekog zakona. Jebote za godinu dana možeš puno toga napraviti. 

Svi ostali brojevi. 
Primjer loših prosvjeda: svi hrvatski prosvjedi. Osim možda onog kad su ugasili 101icu. 

Primjer katastrofalnih prosvjeda: kad netko uleti u muzej i uništi sliku koja nema veze s prosvjedom, samo zato da bi stavio na fokus na problem. Razumijem da postoji visoka razina frustriranosti, ali ne razumijem zašto bi indirektna agresija trebala pomoći. Mislim da su ovakvi slučajevi ipak izolirani i da se radi o psihološkim poremećajima. Nadam se. 

Primjer dobrih prosvjeda: francuski seljaci koji su uletili u grad sa svojom mašinerijom i sve političke zgrade su zalijevali gnojivom. To je prosvjed koji ima jebeno smisla. 

Primjer dobrog prosvjeda za kojeg ne mislite da je prosvjed: Konstrakta na Evroviziji s In Corpore Sano. 

Primjer prosvjeda koji bi ja smislio: da naprimjer treba prosvjedovati protiv mesne industrije, prekomjerne upotrebe mesa i činjenice da je uzgoj mesa najveći svjetski zagađivač današnjice. Uzeo bi par ćurkica, ogolio bi ih (ili bi samo kupio smrznute u dućanu i odledio ih) i napravio bi im mala raspela. Kao Isusova raspela. Onda bi male ćurkice pribio na raspela. Raspela bi stavio na neke ključne vidljive točke u gradu. Nedostupne svakome, ali vidljive. Nešto na rubu legalnosti, a opet daleko od krivičnog. Zamisli ono jaslice ispred katedrale, a netko stavio ćurku na raspelu pod okriljem noći. Jumbo plakat za Rijeke pravde, a netko stavio ćurku na raspelu u gornji desni kut. Sveti Juraj probada zmaja a ono ćurka u zmajevim ustima, ili ćurka mu visi na koplju. Mislim da zapravo treba uvijek propitkivati granicu dobrog ukusa. Tako i s prosvjedima.

Pride je dosta popularan. Kada ga gledam iz perspektive zabavne manifestacije, onda ima smisla i kao super prosvjed. Ali ako netko predstavlja Pride prvenstveno kao prosvjed, onda mi je od starta bezveze. 

Mislim da je općenito moj stav – pokaži mi nešto zanimljivo i intrigantno, nešto što propitkuje moje unutarnje uvjerenje, pa ako se desi da postoji priča iza toga koja treba biti podržana, možda mi se svidi. Ali ako mi otpočetka kažeš mi prosvjedujemo jer – mi smo dobri a oni su loši – okej, prosvjedujte. Ne da mi se sudjelovat, jer ne znam tko je dobar a tko je loš u cijeloj priči i nemam vremena istraživat.

Slično je i s Palestinom. Oslobodite Palestinu. Da, oslobodite je. Oslobodite sve dijelove svijeta koji nisu slobodni. Ja zaista želim mir svakom dijelu ovog svijeta. Ne vidim nijedan razlog zašto bi trebao na bilo koji oblik nositi poruku Free Palestine. Ne zato što ne želim mir. Već zato što mi se to čini kao da sam Hrvat, rođen u Hrvatskoj i netko me traži da uzmem hrvatsku zastavu i vijorim je po ulici svaki dan. Mir, da naravno. Svaki čovjek želi mir. Ne želim ići prosvjedovat da želim mir i slobodu. Ako tražiš mir, slobodu i svoja prava od nekog drugog, već si previše rekao sa svojim prosvjedom.

Kad si spreman preuzeti odgovornost, preuzet ćeš odgovornost. Do tog trenutka ćeš se bavit indirektnom komunikacijom, tj. prosvjedima.

Zato nemojmo biti dosadni s prosvjedima. Držimo se fejsbuk peticija, dobro nam ide. Ako trebate kreativna rješenja za svoje prosvjede, javite. Nisam jeftin ali nisam ni skup.
 

Psiha i terapija

Kad me nešto naljuti, naljuti me jer me i prije naljutilo. Ili u sebi imam stari obrazac reakcije, koji je naučen. Taj stari obrazac dolazi iz moje okoline, pokupio sam ga.

Trebalo mi je dugo da prihvatim agresiju u sebi. Tek kada sam osvjestio koliko agresije nosim u sebi, počela je izlaziti još više. Samo zato što je bila prepoznata. Mislio sam dotada da nisam agresivan. Rezultat nije to što sad nemam agresiju više. Rezultat je samo taj što je češće i lakše prepoznam. Kao i ljutnju. Nekako ta dva osjećaja se često linkaju.

Kad se desilo to da sam počeo prepoznavati agresiju i ljutnju, htio sam naći način na koji ih mogu izbaciti iz sebe. Poznavao sam oblik meditacije koji se svodio na to da se stavim u taj osjećaj, potenciram ga, maksimiziram, i onda ga vizualiziram da se pretvara u nešto materijalno i izlazi iz mene. To je nekad funkcioniralo, a nekad ne.

A ja sam htio nešto lakše, brže i nešto što funkcionira. Pa sam došao do jednog drugog načina. Ne znam kako, pojavio se sam od sebe. I funkcionira. Svaki put kad osjetim ljutnju, kažem si “volim te”. Volim te. Ne znam kome, ne znam zašto. Ne znam da li to kažem sebi, nekoj osobi koju nosim u sebi, svom osjećaju ili nečem trećem. Volim te. Osjećam da je to najbrži oblik prihvaćanja. 

Probajte. Samo kažeš volim te. Može i u sebi naravno.

Nije neki duboki znanstveni pristup, nije ni bitno. Možda funkcionira jer je jednostavan. Prejednostavan da vjeruješ u njega. Tako nekad i bude. Mislim da u ovom slučaju funkcionira i fejkittiljumejkit princip. 

A kad smo kod osjećaja, rada na sebi i sličnih pizdarija… U ovo doba turbulentnosti čini se da psihoterapija postaje neizbježna. Ne znam kako je u vašoj okolini. Zato – psihoterapija Šimunec. Znam da zvuči malo kao reklama za mesnicu ili vanjsku stolariju. Al siguran sam da i takav naziv nekoga privlači. 

U psihoterapiji postoji mnogo pravaca. Ne znam gotovo ništa o njima. Ne znam da li klijenti trebaju znati koji bi im stil terapije odgovarao. Možda bi bilo korisno. Možda bi bilo korisno imati nekakav online upitnik da vidiš kakvom terapeutu bi mogao ići. Ili barem kakvom da ne ideš. A i nadam se da terapeuti objasne nešto o samom pristupu u početku.

Javite se Dubravki pa vidite. Možete pitati i pitanja “za frenda”. Barem u početku dok ne postane ozbiljno!

[ link za psihoterapiju Šimunec ]]
 

Mjuza preporuke

Nešto lakše teme za danas. Tri glazbene preporuke. Neću trošit riječi za opisivanje glazbenih stilova. Danas to više nije ni bitno.

Kanda Kodža i Nebojša – grupa koja djeluje jako dugo a ja sam ih tek nedavno otkrio. 

The Gabriels – otkrio mi Edo na jednoj od naših vožnji.

Sam Gellaitry – ništa novo a opet friško.
 

Najave za kraj, a to je najbitnije

Planiramo live radionicu o kreativnosti uživo. Nosit će naziv “Kreativni proces – oslobađanje majmunskog dijela mozga”, datum vjerojatno 18.5. Namijenjeno za sve koji trebaju pojačati kreativu u svom životu. Štogod to značilo. Nije bitno da li ste u vizualnom, proznom, auditivnom, ili ničemu ili svemu odjednom. Fokus je na praktičnosti, malim vježbicama koje će sjebati način na koji vaš mozak funkcionira i pomoći vam da izađete iz obrazaca nekreativnosti. I sve će nekako biti uobličeno u četverosatnu formu koja će vas provesti kroz nekoliko koncepata.
Još nemamo službene najave, ali doći će do vas na vrijeme. Ili budite brži i od tog, zapratite Radionicu32!

Od ostalih događaja – radionice online su tu na kliku 

Pretplata na fanzin s kojom ne možete ništa izgubiti nego samo dobiti. Samo klik i spašeni ste! Ako je nešto kratica do vječnosti onda je to ovo!

Dosad niste nikad pisali natrag, ali imam osjećaj da danas hoćete!