Bilježim si ideje koje mi sinu za bilten. Malo u notes, malo u mobitel. Problem je obično taj što ako ih odmah ne raspišem, izgubim okus onoga što sam htio reći. Znam što sam htio reći, ali kao da sam se ohladio. Prošla je emocija. (To se po novom može sad tako i reći.) To je ko ono kad se veseliš kak ćeš otić u pekaru i pojest nešto toplo, hrskavo, možda masni burek ili tako nešto, a ispadne da jedina pekara koja ti je usput i radi je polu-pekara-kiosk na Črnomercu i sve u vitrini izgleda ko od prekjučer, al svejedno uzmeš neke klipiće u kojima se nazire doza zanimljivosti, no već pri zvuku padanja u papirnatu vrećicu čuješ da su od betona a kad ih staviš u usta shvatiš da je bolje da se držiš svog intermitenta i ne fantaziraš o hrani nakon pet popodne. 

Ponekad, među tih par zabilješki koje se konstantno hlade, naleti nešto što se još uvijek nije ohladilo. Ima nešto što vrijedi probati oživjeti. Nekad prođe, nekad ne. Valjda zato su dobri pisci dobri pisci.

Zanimljivosti

Ono što uvijek ostane pomalo toplo, ne vruće, ali dovoljno toplo za serviranje su zanimljivosti iz ljudske psihologije. Psiholozi su, opet, radili eksperimente u ime znanosti, i to na ljudima. 

Nama ljudima su ponuđene dvije opcije. Prva opcija je da će te 100% opaliti elektrošok. Biti će bolan, no bez posljedica za naše zdravlje. Druga opcija je da postoji 50% šanse da te opali elektrošok. Znači isti elektrošok, ista jačina, samo postoji 50% šanse da te ne opali. Pismo glava situacija.

Mi ljudi, znate koju smo opciju izabrali u većini?

Ovu prvu. 

Znači bolje da sigurno znaš da će te opalit elektrošok, nego da si nesiguran da li će te opalit ili neće.

Mi ljudi rađe ćemo trpit bol nego živit u nesigurnosti. Nesigurnost je izgleda veliki neprijatelj ljudskog roda. Zapravo sigurnost je toliko puta u našem životu naglašena kao nešto jako bitno, da nesigurnost odmah izgleda kao najveći neprijatelj. Bitno da ti je posao siguran, da je plaća sigurna, da je kuća osigurana, da ti je život osiguran. (Kod ovog posljednjeg je zapravo ironično da osiguravaš svoju smrt, a ne život. Zove se životno osiguranje a ti zapravo uplaćuješ premiju koja se isplaćuje u slučaju tvoje smrti.)

Izgleda da nam je sigurnost toliko bitna da prelazi i granice zdravog razuma. Ne znam kud vam sve misli putuju nakon ovog. Al je pomalo interesantno za razmislit, morate priznat. Prije potpisujemo sigurnu patnju nego bilo kakvu mogućnost nepatnje. Pitam se da li smo oduvijek bili takvi, od doba pračovjeka i kamenog doba, ili smo s vremenom postali takvi. 

Jedno od rješenja je da elektrošokovi postanu smrtonosni. Možda već i jesu. A mi se i dalje pravimo ko da ne postoje.

Mjesečnik

Nova sezona, novi ciljevi. I novi Mjesečnik naravno. Prvi ponedjeljak u rujnu je 4.9. Vrijeme 18h, lokacija kafić “A most unusual garden” (piše da se zove i Hendricks Garden), Horvaćanska cesta 3. To vam je onaj zavoj sa Savske prema Savskom mostu i Horvaćanskoj.Svakog prvog ponedjeljka u mjesecu nalazimo se da bi revidirali svoje dnevne, tjedne, mjesečne i godišnje ciljeve. Ideja je krenuti iz apstraktnog, maštovitog, imaginarnog, i polako se spuštati na konkretnije, opipljivije dimenzije ovog vremena i prostora te naći put za ostvarenje svojih snova, iliti , izrečeno konkretnim poslovnim jezikom, ciljeva.
Nakon Mjesečnika odlazite doma s papirom na kojem imate napisane konkretne korake koje vas vode ka željenom cilju. I samo se trebate držati svojih koraka. Nekad je to teško. Nekad je prelagano da bi bilo istinito.
Mala smo grupa, organska, i Mjesečnik nije izlika da odemo popit kavu i trčat, nego stvarno radimo na svojim ciljevima. I snovima. Najavite se ako dolazite ili samo dođite (živite tih 50% neizvjesnosti!).
// lokacija //

Hrvatska gluha rukometna repka

Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih osvojila treće uzastopno svjetsko zlato. Prije mjesec dva nekako sam ulovio ovaj naslov u bespućima interneta. Na prvu se čini kao nešto super, jer opet mi Hrvati imamo zlato. Kak bi vam zvučao naslov “Američka crna rukometna reprezentacija osvojila zlato”? Jel to zvuči rasistički? 

Da li negluhi igrači bolje igraju rukomet od gluhih? Da li za igranje rukometa uopće treba imati uši? 

Donekle razumijem postojanje para-olimpijade. Napravili smo dodatne kategorije, pa eto više ljudi ima šansu dobiti priznanje za uloženi fizički napor. Mogu to probavit, teško, al mogu. Ali ako dobro igraš rukomet, a gluh si, i dođe ti izbornik i kaže, gle uzeli bi te u repku, al imamo posebnu repku za takve kao ti, pošto si gluh, ideš u repku gluhih. Ti ćeš sad naravno bit sretan što ideš u repku, makar je to repka gluhih, a nećeš pomislit čekaj kakve veze ima to što sam ja gluh s igranjem rukometa?

U drugu ruku, da naprave Euroviziju za gluhe, e to bi imalo smisla. Eurovizija za gluhe bi bilo to što je i para-olimpijada za osobe s invaliditetom. 

Euroviziju za slijepe ne rade jer bi Stevie Wonder odnio pobjedu svake godine. A ne zato što protočnost očnog živca može u potpunosti biti nebitna za glazbeni performans. 

Hrvatska (i svijet) zapravo čeka jednog toliko dobrog a gluhog igrača rukometa kojeg će zbog izvrsne igre pozvati u reprezentaciju negluhih.

D tejbl

Bili na moru neko vrijeme. U Primoštenu, u najgoroj žiži turističkoj, prva polovica osmog. Nisam već dugo boravio u takvoj žiži turizma. Primošten je zaredao restorane uz obalu, tamo gdje ih je bilo dva tri prije dvadesetak godina, sad ih ima šest. Prolazim tako jednu večer, još je bilo rano i nisu svi stolovi bili puni, čujem konobara kako uleće grupici od tri stranca-turista na ruskom engleskom – du ju nid tejbl? (Do you need table?)

Taj dujunidtejbl bio je totalno ravnog tonaliteta, zvučao je kao “Oš kupit ciglu”. Zvučao je kao da nije upitna rečenica, već izjavna. Kao da turisti nemaju ni pravo na odgovor, nego direktno sjedaju za prazan stol, bez izgovorene riječi. Dujunidtejbl bila je više naredba nego pitanje.

Dujunidtejbl odzvanja mi u ušima još i sada i to toliko jako jer sam siguran da taj dujunidtejbl nevjerojatno precizno opisuje stanje i mentalitet hrvatskog turizma. 

Da je čovjek rekao fish, ili da je rekao wine, ili zamisli da je iskombinirao fish and wine u istoj rečenici, vlasnik restorana bi ga promaknuo u uber-konobara ako ne i šefa sale. Ma promaknuo bi ga i u ministra turizma da može. 

Ne želim pretjerano kritizirat dujunidtejbl. Dujunidtejbl je zapravo šamar realnosti. Prihvaćanje situacije. Što je fascinantno – dujunidtejbl prodaje. Jer na prvu se čini da nema ničeg iznad dujunidtejbl. A zapravo ima, ali vrlo mali postotak, i moraš kopat da ga nađeš. Meni je gušt naći taj mali postotak. Držim ga se, podržavam ga, i ne dijelim nikome tko je zadovoljan s dujunidtejbl.

Računice

Išao izvadit novu osobnu. U policijsku postaju, prvu, onu koja je inače u zagrebačkoj Palmotićevoj. Sad je zbog preuređenja nakon potresa, premještena u Vukovarsku, u poslovnicu Fine. Nije zapravo bitno gdje je, jer je scenario isti. 

Na šalterima redovi. Milijunski. Uzmeš broj i nadaš se oko Božića da će te prozvat. Pretjerujem, nije bilo tako strašno. Ali bilo je sat vremena čekanja. U zgradi je bilo sigurno stotinjak ljudi. Po raznim šalterima. 

Pišem ovo zbog računice.

Računaj da u redovima čeka 100 ljudi. I da je neki minimum plaće po satu 5 eura. Znači svaki sat si ljudima (ili njihovom poslodavcu, što bi lako mogla biti država) potrošio 500 eura. Ako ljudi rade 8 sati, znači dnevno si potrošio ljudima 4000 eura. Ajmo to prepolovit, jer neki čekaju manje, nije stalno tolika gužva, ajmo reć da po danu potrošiš ljudima minimalno 2000 eura.

Koliko policiju dođe novi zaposlenik? Daleko manje od 2000 eura dnevno. Zamisli tek da imamo online sustav u kojem praktički nema čekanja. (Fora je da i imamo online sustav, samo što nije još osposobljen za sve. Još smo u prelaznoj fazi između papirantih i digitalnih liječničkih nalaza.)

Na kraju računice dođeš do toga da policijska administracija potroši ljudima, poslodavcima ili indirektno državi minimalno 600.000 eura godišnje. A svašta možeš sa šestotisuća eura godišnje. Ostalo bi i za ukrast. 

Sjećam se jednog razgovora prije desetak godina. Sjeli smo na kavu s jednim likom koji vodi nekoliko Burger King restorana tamo negdje u Švedskoj. I lik nam je objasnio dio računice. Ne sjećam se točnih brojeva, ali shvatit ćete princip. 

Znači. Najskuplji je zaposlenik i njegovo vrijeme. A najjeftinija su gazirana pića. Kokakola se radi iz koncentrata, ubaciš koncetrat u mašinu, dodaš vodu i to je to. I sad, recimo da Burger King ima ponudu, ako uzmeš veliki meni, besplatno možeš popiti koliko god kokakole želiš.
Lik je izračuno da ako zaposlenik uzme tvoju čašu, ode s njom do automata, napuni je kolom, i vrati ti je, za to mu treba 22 sekunde. A 22 sekunde vremena tog zaposlenika dođe puno više od te čaše kokakole. Znači logično je da će automat za kokakolu staviti izvan pulta i omogućiti da si ljudi sami pune koliko god kole žele. Na kraju dana on je uštedio 4h rada zaposlenika, odnosno u ta 4h zaposlenik je poslužio 100 klijenata više. Zbog besplatnog nadopunjavanja kokakole ljudi su u prosjeku popili 0,37 litre kokakole više.
Kad podvuče crtu, tih par sto litara kokakole je beznačajan trošak uspoređujući ga sa zaradom koju je ostvario na tih 100 klijenata više.

Sad zamisli koliko fenomenalnih koraka možemo poduzeti da si uštedimo vrijeme, i još k tome zaradimo!

Fen o men alno

Kad smo kod policije i fenomenalnosti, evo još nečeg. 

Sredinom 80ih policija u Washingotnu je došla na ideju kako da ulovi kriminalce koji su traženi i koje nisu mogli locirati. Utakmice lokalne ekipe američkog nogometa Redskinsa bile su rasprodane dvije godine unaprijed, pa su na adrese traženih krimosa poslali obavijest da su osvojili karte za sljedeću utakmicu Redskinsa i mogućnost da osvoje ulaznicu za Superbowl. Karte je na određeni datum trebalo preuzeti. Od 3000 poslanih pozivnica, na preuzimanju karata pojavilo se oko 150 ljudi i na kraju dana uhapšeno je 100 odbjeglih krimosa. 

Takva akcija nije bila jedina, nego je policija kroz 2 mjeseca slala razne obavijesti kriminalcima diljem SAD-a, od toga da su osvojili karte za Boy George koncert do dobitka na lotu, te ih hapsila prilikom preuzimanja nagrade. U ta 2 mjeseca uhapsili su preko 3300 traženih osoba. 

Nije da sam uvijek na strani policije, ali nije loše. Mislim da su izjavili da je uhićenje u ovoj akciji stajalo 6 puta manje od prosjeka. Ne znam koliko te dođe dnevno uzdržavanje 3300 zatvorenih ljudi doduše. Nije bitno, ionako plaća društvo.
// klik za mini video //

Robotska kultura za kraj

Radi se o muzejskoj instalaciji. Robot, točnije robotska ruka, koja kao alat ima instaliranu metlicu za skupljanje teućine. Robot konstanto radi, i dok radi gubi dio svoje hidrauličke tekućine. Ta tekućina se izljeva okolo njega po podu. Njegov rad se sastoji od toga da skupi što više tekućine kako bi mogao živjeti što dulje. 

Doživio je 3 godine. Naziv instalacije je Cant help myself. 

Svidio mi se koncept, pa eto. Nemam daljnjih razmišljanja na temu.

// video // članak //

Dvadeset

Dvadeset komada biltena je iza nas. Nije to malo. Ce-ce-a ispadne dvije godine. Svaka čast. Na čitanju. U tih dvadeset biltena sigurno će se nać deset dobrih priča. Ili priča koje imaju potencijal postati dobre. Ja evo pogledam samo prošli broj biltena i razveselim se što sam neke priče već zaobravio.

Fanzin broj pet. Da, u izradi je još uvijek. Idejno je rješen, i ima super dijelova, volim ga. Za vas koji još nemate pretplatu na fanzin, razmislite o tom bitnom koraku u vašem životu. Fanzin je mala knjižica koja će vam uljepšati dane, naručite si jedan. Obično kasni, ali… Dobro će vam doć, a funkcionira kao i poklon nekome. I dolazi kao pismo u vaš sandučić. Napokon nešto što nije račun! (pretplatu na fanzin rješavate online i ne izdajem račun! Ali ako baš treba, mogu i to!).
// link za info o fanzinu, ostvarite svoju pretplatu samo danas! //

Za vas koji imate pretplatu, dignut ću vam spomenik jer ste toliko strpljivi!

Za stare biltene, nove biltene, informacije oko fanzina koji izlazi neredovito a košta nešto novaca, kako se pretplatiti, link na moj super umjetnički Instagram i slično – kliknite na centralnu stranicu! 
A ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). 
Kao i uvijek mailing lista je otvorena za vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email klikom ovdje!)