BG dvije tisuće dvadeset i treće

Kod vijesti kao ove stvarno moraš stat. Zastat bar malo. Pročitat ponovno. Jel moguće? Uzet par minuta, zapitat se, zašto, kako, što. 

U osnovnu školu išao sam kasnih osamdesetih. Imali smo pedagogicu. Reći ću vam nešto o pedagogici. Sjećam se i danas kako je izgledala. Imala je crvenu blago kovrčavu kosu, odjevala se moderno za to doba, kostimi sakoići i te spike. Nemam pojma kako se zvala, svi su je zvali “pedagogica”. Tih tri puta koliko smo je možda spomenuli kroz cijelu osnovnu školu. Možda bih danas sa svoje četrdeset i tri godine mogao dat lošu definiciju koja je zadaća pedagogice u osnovnoj školi. Siguran sam da, dok sam bio osnovnoškolac, nisam imao pojma koja je uloga pedagogice u školi i čemu ona zapravo služi. Ona je bila osoba kojoj ideš kad napraviš sranje. Ona nije bila osoba kojoj se možeš povjerit kad ti je nešto teško. Prilično sam siguran da nitko nije nikad došao u naš razred i rekao ovo je pedagogica, kad imate problema u nastavi, možete otići k njoj na razgovor. Zar ne bi jedan pedagog trebao doći i reći – ej tu sam, dođite kad me trebate. I onda zaista biti tu. A ne osoba koju vidiš jednom mjesečno slučajno na hodniku. Ako je škola dovoljno mala.

Pedagogicu u srednjoj nemam pojma dal smo imali. Niti za psihologa nisam siguran. Znači te osobe koje su nam kao učenicima trebale biti prva linija pomoći, nisu za nas postojale. Nismo znali čemu služe. Siguran sam da većina djece to ne zna ni dan danas. 

I ta beogradska osnovna škola. Imali su zaštitara na ulazu. I djeca su znala tog zaštitara, kad vidiš osobu svaki dan, stvori se neka konekcija. Pa zašto nisu imali pedagoga na ulazu? Psihologa? Zašto mi kao djeca nismo imali pedagoga na ulazu u školu?

Ono što je najbolnije je izjava da u ovom slučaju “sustav nije zakazao”. Sustav nije zakazao? Sustav je toliko zakazao da se ne isplati objašnjavat. Sustav u Srbiji, sustav u Hrvatskoj, i sustav bilo koje zemlje Balkana. 

Razmislite kad ste u životu postali svjesni da u vašoj školi postoji pedagog ili psiholog. Kad ste postali svjesni da je to netko tko vam želi pomoć? Da li to znaju vaša djeca, vaši nećaci, djeca vaših prijatelja?

Nekad u sljedećem biltenu pisat ću o prosjeku broja oružja po glavi stanovnika. Makar je to daleko od problema. To je samo zanimljiva statistika. Jer…
Pištolji ne ubijaju ljude, ljudi ubijaju ljude.

ZG dvije tisuće dvadeset i treće

Na tragu odgoja, ispričat ću još malo zanimljivosti. Sjednem prije par dana s poznanikom na kratku cugu. Nazovimo ga B. B ima klinca, krenuo u prvi razred. Kaže B. super mu je u školi, voli ići u školu, voli sve predmete, ima puno pitanja, sve ga zanima. Kažem B-u, živimo u Zagrebu, imaš danas toliko kvalitetnih izvanškolskih aktivnosti, imaš mogućnost upisat ga u waldorfsku, stvarno smo Amerika. B kaže, ma znam, al neću da ga druga djeca gledaju popreko, rađe bi da je običan klinac iz kvarta nego netko kog će drugi klinci gledat poprijeko i izbjegavat ga jer je iz posebne škole.

Razumijem i tu perspektivu. Al mislim da je totalno pogrešna. Kao prvo, mislim da proizlazi iz straha roditelja, a ne straha djece. Ako postoji potreba da zaštitiš dijete, da li je ok da je ta potreba jača od potrebe tog djeteta da se razvija? Jer ekstrem te situacije bi bio da zatvoriš svoje dijete u sobu, hraniš ga, maziš i paziš ali ga nikad ne pustiš van iz kuće, jer će ga možda netko krivo pogledat.
Broj dva – u kojoj god okolini se mali našao, uvijek će biti netko tko će ga pogledat poprijeko i reć – hej, ti nosiš naočale a mi ne nosimo, i zbog toga si bezveze. Ili – ti nemaš najkice, a mi imamo. Ili – ti ne pušiš, a mi pušimo. To djeca rade. A rade to jer to rade i odrasli.
Zar nije zdravije onda naučit dijete kako da se ponaša u toj situaciji, a ne ograničit mu razvoj jer će ga to možda povrijedit? Na kraju krajeva, možda je mali pametan, a možda je i prznica, pa će reć – boli me kurac što se vi nećete družit sa mnom. I nać će si bolje prijatelje.

Zadnjih pet godina intenzivno sam radio s klincima. Trinaest do osamnaest godina. Iz škola iz cijele Hrvatske, i iz inozemstva. Mogu vam reć da su najgori klinci iz zagrebačkih škola. Iz gradskih škola. A najbolji su klinci iz škola iz manjih mjesta. Kad kažem najbolji, mislim da se ponašaju ljudskije, međusobno si pomažu, ne ismijavaju se slabijima od sebe. U prosjeku. Naravno ima iznimaka. I s jedne i druge strane.

I nešto što je isplivalo kao zakonitost. U mojoj glavi. Djeca koja su u školi pod stegom, imaju pravila, pravilnike i kodekse ponašanja, puštena u okruženje gdje ne postoje ta pravila, odlaze u totalno drugi ekstrem, u totalnu suprotnost. Žele isprobati sve što im je zabranjeno. Ne kažem da su ta djeca po prirodi takva. Ali kad ih vanjskom politikom odvedeš u jedan ekstrem, u trenutku kad makneš tu vanjsku politiku, ona odlaze u drugi ekstrem.
Volio bih da mi netko sruši tu zakonitost i dokaže suprotno. Jer djeca iz katoličke škole uvijek potvrde tu pretpostavku. I to ono, zakucaju s linije slobodnih bacanja. Kao i sva djeca koja dođu iz škole u kojoj se red uspostavlja diktaturom.

Ne razumijem učitelje koji se bijesno deru na djecu da bi uspostavili red i mirno spavaju nakon toga. Možda nemirno spavaju samo ja to ne znam? Ako nemirno spavaju onda bi trebali nešto učiniti po tom pitanju. Jer će se desiti Kosta. Puno puta. Ponovno.

Alain Bombard

Čovjek se zvao Alain Bombard i tvrdio je da može preći Atlantski ocean na malom brodu bez vode i hrane. Srećom za nas, a (ne)srećom za njega, Bombard nije bio još samo jedan papanski filozof, nego je bio i čovjek od djela. Tako je davne 1953. krenuo s Kanarskih otoka prema Karibima u gumenjaku dugačkom svega 4,5 metra, bez vode i hrane.

Bombard je htio pokazati i dokazati da se preživjeti na moru može. Fizičar i biolog, i skoro nikakav navigator, izračunao je da bi dnevno trebao u sebe unijeti 3/4 litre morske vode pomiješanih s tekućinom istisnutom iz morske ribe koju je svakodnevno uspijevao uloviti. Za dopunu prehrani hranio se planktonom – koristeći finu svilenu mrežu dnevno je ulovio i jeo dvije velike žlice planktona. Tu i tamo je pala kiša, što je naravno bio dar s neba. Za plovidbu je koristio jedro, tako da je u prosjeku prelazio oko 45 milja dnevno (oko 80ak km).

65 dana kasnije i 25 kila lakši stigao je na željenu destinaciju, Barbados.
Za nas koji smo imali priliku (i privilegiju) prejedriti Atlantik, ovo se čini kao pothvat u kojem su ti šanse u početku vrlo vrlo male, a svakim danom su još manje.
Toplo preporučam da bacite oko na cijelu priču ako vas zanima more i jedro.
// Bombard i Atlantik //

Fanfekt: Danas, godišnje u prosjeku više se ljudi popne na Mt. Everest nego što ih prejedri Atlantik.

Kultura i strip

Ako volite crno bijeli strip, ili nešto što ide u tom smjeru, izložba koja će vam biti zanimljiva je “Umjetnik u gladovanju”. Radi se o novim uratcima našeg a svecki poznatog Danijela Žeželja, kažu “autor će prikazati ciklus nastao za njegovu novu grafičku novelu Kao pas, inspiriran književnim djelima Franza Kafke”. Kafku sam čitao jako malo, a Žeželja pratio povremeno, sviđa mi se stil i čak imam doma jedan ili dva primjerka za prelistavanje. Općenito volim dobar crno bijeli strip, prezirem ove u sto boja jer su uglavnom kičasti i seljački, a Alan Ford je nedodirljivi klasik što se tiče humora. Frank Miller je taj crno bijeli svijet doveo do ekstrema kroz Sin City, i sigurno ima još hrpu meni nepoznatih a dobrih izdanja. Zauvijek na broju jedan u mom svijetu je definitvno Sergio Toppi. Ako vam oko vapi za crno bijelim svijetom i nerealizmom, jedna pinterest kolekcija Sergia.

No, back to the real world, izložba je otvorena u galeriji Forum do 5.6., znači ni vi na je nemamo puno vremena da se zaletimo do Tesline i bacimo oko na svježe radove DŽ-a.
// o izložbi // Žeželjov web //

Mjesečnik lipanjski

Svakog prvog ponedjeljka u mjesecu nalazimo se da bi revidirali svoje dnevne, tjedne, mjesečne i godišnje ciljeve. Ideja je krenuti iz apstraktnog, maštovitog, imaginarnog, i polako se spuštati na konkretnije, opipljivije dimenzije ovog vremena i prostora te naći put za ostvarenje svojih snova, iliti ciljeva.

Što je Mjesečnik? Organski sastanak na kojem revidiramo svoje ciljeve, diskutiramo, sheramo, i po potrebi postavljamo nove ciljeve i konkretne korake za postizanje istih. Nakon Mjesečnika odlazite doma s papirom na kojem imate napisane konkretne korake koje vas vode ka željenom cilju. I samo se trebate držati svojih koraka. Nekad je to teško. Nekad je prelagano da bi bilo istinito.

Mjesečnik za lipanj je u ponedjeljak 5.6. u 18h, u kafiću “A most unusual garden” (piše da se zove i Hendricks Garden), Horvaćanska cesta 3. To vam je onaj zavoj sa Savske prema Savskom mostu i Horvaćanskoj.

Mala smo grupa, radna atmosfera sa zajebancijom, najavite se ako dolazite ili samo dođite…
// lokacija //

Preostalo je još samo ovo…

Ako vas zanima permakultura, ovaj vikend se zaletite u Križevce na 4. nacionalnu permakulturnu konvergenciju, gdje držim radionicu o kulturi davanja i primanja povratnih informacija. Izgleda da sam si to pripisao kao specijalnost zadnjih mjeseci, i to mi je ok. Moj time slot je subota 3.6. od 14 – 16h, nema online, samo uživo u glavu.

Nakon serije online radionica feedbacka koje su super prošle pripremam sljedeći serijal koji će se zvati “Postavljanje ciljeva i njihovo ostvarivanje”. Proći ćemo nekoliko metoda i različitih aspekata postavljanja ciljeva u stvarnom životu i pozabavit se njihovim konkretiziranjem. Planiram jednu odradit prije pravog ljeta, još u lipnju, pa onda ostatak tamo negdje rujan i te spike. Ako želite to pratiti i dobit obavijesti na vrijeme, poklikajte me na LinkedInu. 

Za stare biltene, nove biltene, informacije oko fanzina koji izlazi neredovito a košta nešto novaca, kako se pretplatiti, link na moj super umjetnički Instagram i slično – kliknite na centralnu stranicu! 
A ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). 
Kao i uvijek mailing lista je otvorena za vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email klikom ovdje!)

Fanzin je mala knjižica koja će vam uljepšati dane, naručite si jedan. Dobro će vam doć, a funkcionira kao i poklon nekome. I dolazi kao pismo u vaš sandučić. Napokon nešto što nije račun! (pretplatu na fanzin rješavate online i ne izdajem račun! Ali ako baš treba, mogu i to!).
// link za info o fanzinu, ostvarite svoju pretplatu samo danas! //

E da, i hvala vam što čitate ovo i redovito dolazite do kraja biltena, i ponekad se sjetite pisati natrag da vam je bilo dobro. Znači mi to. Hvala!