Feedback, drugi dio

Ovako ide priča o feedbacku, dio drugi.

Prije par godina upisao sam se na jednu mini akademiju. Format je bio zamišljen kao niz vikend radionica tokom 3 mjeseca, ukupno je ispalo oko 25 punih dana druženja. Sveukupno 20ak polaznika, iz raznih dijelova Hrvatske, šarolike demografije. Akademija je bila fokusirana na ozbiljan projekt, dinamičan i zahtjevan – gradili smo kuću. 

Na kraju akademije, i više manje uspješno završenog projekta, organizatori su pitali kakav feedback mi kao polaznici imamo za njih. Dvadeset ljudi, i svi su rekli isto – meni je sve bilo ok, meni je sve bilo super. Znači, ponovit ću – dvadeset (20) ljudi, šarolike demografije, iznimno motivirani i inteligentni, svi platili akademiju popriličan iznos, i NITKO nije primjetio nijednu stvar koja bi mogla biti bolja. 

Kao organizator, da imam dvadeset ljudi koji su zajedno proveli otprilike 300 sati, slušali predavanja, radili mini zadatke i projekte unutar akademije, komunicirali, i NITKO mi ne da niti JEDNU JEDINU ideju što bih mogao napraviti bolje za sljedeću godinu, ozbiljno bih se zapitao u čemu griješim. Ili trebam prihvatiti da sam najbolji organizator na svijetu i odmah poduplati cijenu za sljedeću godinu. Da je bar netko rekao, e se sjećaš ono kad nismo imali šećera za kavu? Nešto. Noup. Nula bodova. Nitko nije imao nijedan prijedlog za poboljšanje. 

Hint za kraj. 

Ako na Vašoj evaluacijskoj/feedback formi ne dobijete nijedan prijedlog za poboljšanje (makar i najgluplji mogući), to znači jedno od sljedećeg:

1. Svi su u strahu i niste ostvarili potreban nivo emocionalne sigurnosti među polaznicima
2. Nitko nije dovoljno motiviran da uzme minutu dvije i ozbiljno razmisli o prijedlogu koji bi vam mogao dati
3. Nemate dobra pitanja/dobar format pitanja na feedback formi
4. je**no ste dobar edukator i odmah možete poduplati cijenu