Bilten #13

Trinaest se smatra nesretnim brojem, toliko nesretnim da avioni nemaju trinaesti red i da neke zgrade nemaju trinaesti kat. Ovo je ipak bilten broj trinaest. Imam otvoreno sedamnaest tabova u svom pregledniku, a broj u zagradi kraj inboxa je 611, što nije nimalo ugodna brojka. Možda čak i rekordno za moj inbox, što definitivno znači da trebam posložiti prioritete. Prvi konkretni korak bi bio brisanje mejlova koji su očito sada toliko neprioritetni da neće nikada ući natrag na svoj prijašnji prioritet.

Dovoljno čudno da ne mora biti čudno

Prije možda pola godine došao mi je neki čudan osjećaj. Taj osjećaj nema ime u našoj kulturi, a ne znam da li ima u nekoj drugoj. Osjetio sam da prošao polovicu života. Nije to bilo ništa jako, ništa što ti mijenja život, nego nešto jako suptilno i nježno, nešto o čem je trebalo malo porazmisliti. I kad gledam godine unazad, čini mi se da svaka godina ima toliko događaja i da traje kao ukupno sve godine prije te. Tako i ova. Kad razmislim što se sve dogodilo, pomislim pa kako je sve to stalo u samo jednu godinu. Eto tako me iznenađuju te godine ovih dana. A sada je došao mali Relja. I kad sad pomislim da ću imati sve svoje događaje plus sve njegove događaje u svom životu, vauuu. Kako će sada izgledati godine. I koliko duge će biti. Jer očito vrijeme, iako se mjeri linearno i linearnim instrumentom zvanim sat, nije linearno i vrlo je subjektivno. Postoji i teorija koju sam čuo od Terrence Mckenne da vrijeme ovisi o broju događaja koji se dešavaju. A broj događaja danas raste eksponencijalno. Što se onda događa s vremenom? Meni se čini da ide sve sporije. Što i odgovara teoriji – ako vrijeme ne prati broj događaja onda se čini da vrijeme ide sporije. A zapravo bi vrijeme trebalo ići brže i pratiti broj događaja koji se dešavaju, što je nemoguće jer bi porušili sve znanstvene teorije i zakone bazirane na linearnošću vremena. 

Znači vjerojatno je rješenje u osobnoj perspektivi na vrijeme. I nemam neku dobru preporuku jer nisam siguran koji je cilj ni da li postoji. Niti da li postoji netko tko bi ti trebao reći – hej, trebaš vrijeme doživljavati na ovaj način. Ostavit ću temu otvorenu za raspravu i vaše ideje.

Šta stvarno želiš?

Volim ljude koji mi na logičan i jasan način objasne kako nešto funkcionira. Mislim da je svrha intelektualnosti u tome da nešto što se svima čini komplicirano prikažeš jednostavno. Izgleda da to nalazim u sufizmu, jer kad god mi se učini da netko govori stvari koje imaju smisla, ispadne da ima dodirnih točaka sa sufijima. Srđan Roje to donekle dobro radi na našim prostorima, makar ne znam koliko njegovog znanja potječe od sufija, a Alan Watts zna jako dobro pogoditi bit stvari. Pokušat ću prenijet nešto što mi je zadnje ostalo u glavi i tamo je već par tjedana. Ljudi se općenito žale da ne znaju što žele. To može biti iz dva razloga: ili stvarno ne znaju što žele ili još uopće o tom nisu razmislili. Ako uopće o tom nisu nikad ozbiljno razmislili, onda će jednom uzeti vremena i dobro razmisliti o tome što žele u životu. Jedna od mogućnosti je da shvate što žele i krenu prema tome. Druga mogućnost je da shvate da stvarno ne znaju što žele. To ih opet stavlja u onu prvu grupu ljudi koji ne znaju što žele. Dakle zašto ljudi ne znaju što žele? Prva mogućnost je da to što žele već imaju. Druga mogućnost je da ne poznaju sebe. I to su jedine dvije mogućnosti. Prihvaćanje da postoje samo te dvije mogućnosti može biti dobra startna pozicija. 

S čime imam problema?

Imam problema s dovršavanjem stvari. Stvari, procesa, ideja, projekata. Uzmem nešto, obavim najteži dio posla, skoro sve što treba, ali na zadnjih deset dvadeset posto stanem i gotovo. Nikako da dovršim. Sebi to objašnjavam tako što vjerojatno vidim da je kraj blizu, i da je moguć, i nije mi dovoljno izazovno dovršiti nešto. Sada to svatko može dovršiti, pa zašto da se bavim tim dalje. Imam hrpu otvorenih stvari u ladicama, u kompjuteru i vjerojatno u glavi koje čekaju završetak. 

Stvar je u tome da su neki procesi zapeli jer je nešto nedostajalo za dovršetak. Pa da bih dobio to “nešto”,  počeo sam neki drugi proces. Koji je zatim prešao u treći proces. I polako kaskadno, svaki “n” proces je prešao u “n+1” proces. Može biti da kad počnem rješavati stvari i završim samo jedan proces, reverzibilno će se rješenje prenijeti u sve dotad započeti procese i svi će se procesi početi dovršavati. I dovršiti.

O tom sam razmišljao danas dok sam trčao, i pitao sam se zašto trčanje dovršavam. Trčim krug od osam kilometara i otrčim ga do kraja. Sad pokušavam analogijom prenijeti iskustvo iz trčanja na ostatak stvari u životu. Nadam se da kad jednom uspijem, da će se sve stvari, svi procesi, kaskadno reverzibilno, domino efektom, dovršiti. Siguran sam da neki od tih procesa sežu još u djetinjstvo i da ću otkriti prim-proces koji će biti nešto totalno jednostavno i banalno, poput toga da mi je falila crvena bojica da dovršim crtež. Oliveru je falila crvena bojica i zato je Oliver krenuo u… tri točkice i nekoliko desetaka godina kasnije … tako je Oliver došao do 611 nepročitanih mejlova, te nekon jednog običnog trčanja shvatio da će dovršetak jednog procesa prouzročiti lavinu koja će rješiti misterij crvene bojice. 

Nešto sam i htio s ovim tekstom. Vidiš to je isto zanimljiv moment jer sam se toliko raspisao da se ne mogu sjetiti zašto sam uopće počeo pisati. Ima te jedna zanimljiva knjiga koju nisam pročitao, ali sam pročitao njen sažetak. Zapravo lažem, slušao sam audio sažetak te knjige. To je ono što vam današnja tehnologija nudi, ne da čitate, ne da slušate audio book, već da slušate audio sažetak knjige. Bilo kako bilo, otkrila mi je ta knjiga jednu zanimljivu stvar. Da kad želite ostvariti nešto, puno je vrijednije fokusirati se na sustav kojim ćete doseći to što želite nego se fokusirati na cilj koji želite postići. Jer u ovom drugom slučaju, kada dosegnete cilj, gotovi ste i možete odahnuti, a u ovom prvom slučaju, imate sustav koji možete prenamijeniti za dostizanje nečeg drugog. Dobar primjer je kada želite smršaviti. Cilj vam je izgubiti 10 kila. Ako se fokusirate na tih 10 kila kao cilj, i uložite puno vremena i napora u to, doseći ćete tih 10 kila. Ali kad dosegnete cilj, ako nemate sustav kojim ste to postigli, vraćate se na početnu težinu. U slučaju kada izgradite sustav za dostizanje cilja, doseći ćete cilj, ali sustav ostaje. Zato jer sustav postaje vaša navika, postaje dio vas. Zato se trebamo baviti izgradnjom sustava i navika a ne postizanjem ciljeva. Eto meni je značilo nešto ova epifanija, ne znam da li je i vama zazvonilo.
Prepručio bih vam Atomic Habits, ali ne znam jel iskreno jer je nisam zapravo pročitao. 

Suncostaj za novi početak

Dok ovo pišem još je uvijek 21.12. Iliti takozvani zimski solsticij. Suncostaj, kratkodnevica. Došli smo do najdulje noći i najkraćeg dana. Vrijeme je za povratak. Sad nešto pretražujem po netu šta bi vam pametno još mogao napisati, i razveselilo me što sam našao da je ove godine solsticij 22.12., jer htio sam poslati bilten da vam ujedno bude i podsjetnik na solsticij, i kako je sada već pola sata do ponoći izgledalo je da neću stići, no sada ako kažu da se radi o 22.-om, bilten vam stiže baš kada treba.

Novi početak počinje. Dani će opet biti dulji, tama kraća, a nama koji živimo na sjevernoj polutci to sigurno utječe na stanje duha i tijela. I svega posljedičnog. Uzmite trenutak za sebe, ritualno, ceremonijalno, napravite nešto s namjerom, zahvalite, oprostite, osjetite, poželite, vizualizirajte, materijalizirajte. 

“Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet.”

Dvije stvari

Bio na nekim kratkim putovanjima unazad par mjeseci, i dvije stvari su mi ostale u sjećanju. Prva se odnosi na simbol lavlje glave koja u ustima nosi prsten. Vidjeli ste to sigurno. Lavlja glava s prstenom u ustima često se stavlja na vrata, kao ukrasno kucalo (ok, izmislio sam sad ovu riječ al znate na šta mislim). Po europskim gradovima, i to starim dijelovima gradske jezgre, često ćete naletiti na ovakve ukrasne glave, pogotovo na većim drvenim masivnim vratima. Nije nužno da su lavlje, nekad se nađu tu i razne druge životinje. Osim što su se takve glave stavljale na vrata, stavljale su se i iznad vrata. Ne samo ulaza i vrata kuća, već i prolaza koji su odvajali bitne gradske sredine, kao naprimjer vrata koja te vode iz šireg gradskog područja unutar gradskih zidina. Kad bi lavlja glava s prstenom u njegovim ustima bila iznad takvih vrata, značilo je da sve što se dogodi unutar zidina, ostaje unutar zidina. Jer ako pričaš i otvaraš usta, prsten će ispasti. A ne želiš da prsten ispadne iz lavljih usta. Znači drži jezik za zubima.

Druga stvar na koju sam naletio bio je amsterdamski maraton. Nije da nešto pratim maratone, i zapravo prilično su zamorne te utrke unutar grada koje utječu na tok prometa pa se moraš baviti dodatnim kalkulacijama kako doći od točke A do točke B. Tako se i ograda amsterdamskog maraton našla na mom putu prema centru. Zastao sam i malo gledao, da vidim kakvi ljudi trče, jel im teško il lagano, kolko se znoje i kolko su im bolne face. Svaki trkač je imao na sebi onu bijelu naljepnicu sa startnim brojem. I osim svog broja, imao je i svoje ime. Do mene, naslonjeni na ogradu, stajao je jedan mladi par, možda mojih godina. Ta žena i taj lik su bili neumorni. Oni su navijali za sve. Za svakog trkača koji je prošao, oni su imali nešto za reć. Nešto lijepo. Hej Rikards, kako si? Hej Joanne, možeš ti to! Hej Randy, sviđa mi se tvoja majica! Ajmo Geri, ajmo! Stajao sam kraj njih barem dvadeset minuta, i nisu propustili nijednog trkača. Svatko je dobio nešto od njih. Neki trkači su ih pogledali, neki nisu, neki su kimnuli glavom, neki su se nasmijali. Ja nisam mogao ništa, stajao sam tamo i plakao koliko je to bilo lijepo. Mislim da bi svaki maraton, i svaka utrka zapravo, trebala štampati imena trkača na te naljepnice koje nose. I da bi djecu trebali odgajati tako da navijaju za sve. 

Simbolika nule

A da mi, napokon, u biltenu broj 13, završimo sa simbolikom brojeva. Prošli smo sve brojeve, a ostala nam je samo nula – 0. Savršeni broj. Nebroj. Ništa. Sam po sebi bez vrijednosti, a u kombinaciji s drugim brojevima povećava njihovu vrijednost za red veličine. Jedini realni broj koji nije pozitivan ni negativan.

Nula se u zapadnom svijetu pojavila tek u srednjem vijeku. Njezino uvođenje potaknulo je razvoj matematike i prirodnih znanosti. Na istoku nula je bila poznata od početka civilizacije i utkana u temelje budizma u kojem simbolizira vječno kruženje bez početka i kraja. Predstavlja jedinstvo sa svime što postoji, iskonsku prazninu, prapočetak ili maternicu koja sadrži sav potencijal, sve mogućnosti.

Da li vam se ikad desilo da na digitalnom satu vidite sve nule? Meni je! Da li vam je to bio neki znak, taj znak koji ste čekali, vrijeme za reset, novo doba?

Bit ću slobodan ostaviti vam link na jedan diplomski rad o broju nula, jer mi se čini tako interesantan i lijepo prenosi povijest i upotrebu nule kroz razne aspekte civilizacije!

Ne zaboravite da Chuck Norris može dijeliti s nulom!

I sjetite se da…

Ovaj bilten čitate jer ste se upisali na mailing listu (ili vas je upisao netko drugi!). Za stare biltene, nove biltene, informacije oko fanzina koji izlazi neredovito a košta nešto novaca, kako se pretplatiti na njega i platiti to, linkova na moj super umjetnički instagram i slično – kliknite na centralnu stranicu! 

Inače, kao i uvijek mailing lista je otvorena za vaše prijatelje i neprijatelje (slobodno upišite njihov email klikom ovdje!)
A moj inbox je na broju 616…