Hodamo bosi

Prošli mjesec (listopad) hodali smo bosi. Odradili smo seriju od četiri radionice kroz koje smo osvještavali dodir naših stopala sa Zemljom. Kad kažem mi, mislim na Ninu i mene. Radionice su imali kratki uvod harmoniziranja grupe, postavljanja namjere, povlačenje pažnje u tijelo a zatim fokus na stopala. Bili smo nježni i istraživali kako se naše stopalo ponaša na tlu, čega se boji, čemu se veseli, kakve podloge voli a kakve ne voli. Bilo je zabavno, čak pomalo napeto.

Naučio sam bitne stvari. Jedna od njih je – kada si bos, svaki korak je potpuno nov. Druga je – prvo slušamo svoj mozak, a onda, možda, poslušamo tijelo. Kada pomisliš da ćeš hodati bos a vani nije ljeto, prva misao je – vani je hladno, prehladit ćeš se. Mozak blokira i tijelo ne ide dalje. Ne dajemo tijelu šansu. Ne dajemo stopalima šansu da osjete. Kad bi izašli iz tog obrasca slušanja mozga, dali bi im šansu. Ako stopala zaista osjete da je hladno, poslušat ćemo ih – utoplit ćemo se i povući se. Ali ne dajemo im šansu. Nikad im ne dopustimo da ona to kažu. Nego mozak odlučuje za njih. Mislim da to nije pravedno.

Veselilo me što sam sam napravio vizuale, na jednu od Nininih slika. Probat ću ih ubaciti ovdje, u neku mini galeriju, ako skužim kako.

Dajte stopalima šansu da dotaknu tlo!