Ljutiš se, jer znaš da postoji drugačiji način

Postoji jedna vrsta ljutnje koja nije bijes. Nije to ona ljutnja koja eksplodira i nestaje. Ova tinja.

Osjećaš je kad vidiš kolega koji radi minimum i prolazi nekažnjeno. Kad čuješ ideju koju si imao — ali nisi rekao — a sad je netko drugi iznosi kao svoju. Kad na sastanku opet razgovaramo o problemu koji smo razgovarali prošli tjedan.

Ta vrsta ljutnje ima posebno obilježje: znaš kako bi moglo biti drugačije.

Ne bi se ljutio na sat koji kasni da ne znaš koliko je točno vrijeme. Ne bi se ljutio na kolegu da ne znaš kako dobar timski rad izgleda. Ne bi se ljutio na sebe da ne znaš što si sposoban napraviti.

Ljutnja dolazi iz kontrasta. Između onoga što jest i onoga što znaš da može biti.

To znači nešto važno: ljutnja je dokaz kompetencije. Samo onaj tko razumije standard može biti frustriran kad standard nije ispunjen.

Problem nije ljutnja. Problem je što s njom radimo.

Opcija 1: Ignoriramo je. Kažemo "ma nije to toliko važno" i nastavimo. Ali ljutnja ne nestaje — postaje cinizam, distanca, odustajanje.

Opcija 2: Eksplodiramo. Ili prema vani, prema drugima. Ili prema unutra, prema sebi. Nijedna nije konstruktivna.

Opcija 3: Koristimo je kao kompas. Pitamo se: što mi ova ljutnja govori o tome što mi je važno? Što bih trebao napraviti drugačije? Što mogu promijeniti?

Ljutnja kao kompas ne znači da uvijek možeš promijeniti situaciju. Ponekad ne možeš. Ali uvijek možeš promijeniti odnos prema njoj.

I ponekad — kad si dovoljno hrabar da kažeš što vidiš i što znaš — promijeniš i situaciju.