Kako izaći iz zone komfora u zonu učenja: dva konkretna načina

Možda vam je poznat model zone komfora. Model zone komfora objedinjuje ideje proizašle iz psihologije i neuroznanosti. Što kaže?

U osnovi kaže da se rast, bilo osobni bilo profesionalni, događa tek kad izađemo iz okvira trenutnih sposobnosti. Također kaže da se naša izvedba (performansa) povećava s povećanjem stresa, no samo do određene granice. Mi, ljudska bića, s obzirom na stres i izvedbu svoja iskustva možemo svrstati u jedno od ove tri zone:

Zona komfora

U poznatom smo okruženju, s ljudima koji su nam poznati, osjećamo se ugodno - nema stresa, izvedba je vrlo niska (izvedba, učinak? Ne znam kako da bolje prevedem “performance”) - dodao bih da je i mogućnost izvedbe vrlo niska, odnosno ne postoji izazov koji bi nas motivirao dovoljno da se pokrenemo

Zona panike

U nepoznatom smo okruženju, ne osjećamo se ugodno, postoji strah od nečega - visoka razina stresa, izvedba je vrlo niska - mozak se fokusira na to kako će nas smiriti i izbaciti iz panike a ne na izvedbu zadatka

Zona učenja

Između zone komfora i zone panike postoji ono što mi edukatori tražimo i želimo izazvati, a to je zona učenja 📙 - nismo više u zoni komfora, no nismo ni u zoni panike - postoji povećana razina stresa, no povećana je i razina izvedbe - želimo nova iskustva i izazove iz kojih dobijamo novo učenje

Ako ste edukator, andragog, pedagog, psiholog, model vam je vjerojatno poznat. Ako vodite tim, model vam može biti koristan kada:
- razinu izvedbe (tima ili pojedinca) želite dovesti na optimalnu razinu
- razmišljate o razvoju kompetencija članova tima
- osmišljavate preuzimanje novih uloga i odgovornosti za članove tima

Dakle, ako želimo rasti, osobno i/ili profesionalno, nužno je da iskoračimo iz zone komfora u zonu učenja. 💅

Sljedeće pitanje koje si postavljamo je logično - kako iskoračiti, odnosno...

Kako možemo proširiti granice zone komfora?

Dva su načina:

1. Prvi način je vrlo organski, intuitivan i kao da ga znamo od malena. Često je nesvjestan te kada ga osvjestite možda ga počnete češće upotrebljavati. Vrlo je jednostavan: “kada izlazite iz zone komfora, ponesite prijatelje”. U ovom slučaju “prijatelji” su sve što vam stvara ugodu u zoni komfora - stvari (npr. vaš najdraži plišani medo, prsten vaše bake iliti amajlija koja vam donosi sreću, slika vašeg djeteta u novčaniku...), odnosi (doslovno prijatelj ili poslovni kolega koji će biti uz vas pri iskoraku), određeno stanje ili način ponašanja (self-talk koji vam je “poznat i ugodan”, vizualizacije koje vam pomažu doći do željenog stanja, kao npr. pomisao na “Star wars” plakat na zidu vaše sobe, ...) 💅
2. Ovaj način je logičan, jasan i koristan. Prvo definirate granicu između zone komfora i zone učenja - čega se točno bojite odnosno što vam stvara nelagodan osjećaj? Zatim odredite najmanji mogući korak koji vas vodi u smjeru prema tom strahu. Budite vrlo specifični kod određivanja tog koraka, što točno ćete napraviti? Da li je to telefonski poziv? Odredite točno vrijeme. Da li je to sastanak? Gdje će biti i kada? Npr. ako se bojite zmija, i vezano uz zmije želite iskoračiti u zonu učenja, vaš korak će biti “smanjiti strah od zmija”? E pa neće! Što točno će biti vaš prvi korak? Posjet zoološkom vrtu, i to odjelu sa zmijama, sljedeći utorak u 15h. To je vaš prvi korak! 🐍

I što sad?

Mi ljudi jako volimo stvari ostaviti nedefinirane. Jer na taj način ih izbjegavamo. Kada si kažemo smanjit ću si strah od zmija, majmunski dio našeg mozga to ne razumije i nastavljamo se ponašati isto kao i dosad. Nemamo plan, nemamo cilj, nemamo jasne korake.