Kako pravilno iskoračiti iz zone komfora?

Postoji velika konfuzija oko zone komfora.

Popularna kultura kaže: "Izlazi iz zone komfora." "Rast se događa vani." I djelomično je točno. Ali propušta ključnu stvar.

Zona komfora nije loša. Zona komfora je baza.

Alpinisti to znaju. Ne provode sve vrijeme na vrhu planine. Provode tamo kratko — dohvate cilj — i vraćaju se u bazu. Baza je gdje se oporavljaju, pripremaju, planiraju sljedeći uspon.

Isto vrijedi za svaki rast.

Iskoraci iz zone komfora koji funkcioniraju su ciklički:
1. Kreneš iz baze (zone komfora)
2. Iskoračiš — probas nešto novo, nelagodno, izazovno
3. Vratiš se u bazu — procesiraš, integriraš, odmoraš
4. Baza se proširuje
5. Ponavljaš

Problem nastaje kad netko kaže "izlazi iz zone komfora" i misli da tamo ostaneš. Kao da alpinist treba živjeti na vrhu planine.

Kronična nelagoda nije rast. To je iscrpljenost.

Drugi problem: veličina iskoraka

Prevelik iskorak nije hrabrost. To je hazard.

Ako ne znaš plivati i skočiš u duboku vodu — nisi izišao iz zone komfora. Nisi ni stigao učiti plivati jer si u panici.

Optimalni iskorak je onaj gdje si dovoljno neugodan da učiš, ali dovoljno siguran da eksperimentiraš.

Vygotsky je to nazvao "zona proksimalnog razvoja" — prostor između onoga što mogu sam i onoga što mogu uz podršku.

Praktično:

Umjesto "izađi iz zone komfora" — pitaj se: "Koji je sljedeći mali korak koji je izazovan ali izvediv?"

Ne skok. Korak.

I planiraj kad ćeš se vratiti u bazu.